klinger-kuljiš-titov-tajni-imperij

William Klinger, Denis Kuljiš: Titov tajni imperij

Mala skupina urotnika okupila se u veljači 1928. u krčmi na šumovitim podsljemenskim obroncima sjevernog Zagreba. Neupadljiva kuća okružena skrovitim vrtom na adresi Pantovčak 178 i danas tu stoji kao jedina prizemnica među urbanim vilama novobogataša novoosnovane države Hrvatske. Zaštićena je kao objekt od povijesna značenja. Spomen-ploča na zapuštenoj fasadi komemorira sastanak prije gotovo stotinu godina. Svi su sudionici odavno mrtvi, a većina su ostali opskurni. No jedan je od njih postao globalna revolucionarna vedeta modernog doba – pola Staljin, pola Che Guevara… 

Volio je carske posjede

S druge strane ulice, beskonačna visoka žičana ograda opkoljava cijeli šumovit brijeg s divovskim, razlistalim stablima. U toj šumi usred grada pasu mufloni. Krošnje sakrivaju Vilu Zagorje, modernističko zdanje predsjedničke rezidencije. Njen prvi vlasnik započeo je svoj čudesni politički uspon upravo u neuglednoj periferijskoj krčmi preko puta. Velebnu vilu koju su mu sagradili brižni doglavnici nikad nije zavolio. Sve moderno poteklo od Bauhausa, obilježeno “radničkom estetikom”, funkcionalizmom, internacionalnim stilom i sličnim monstruoznostima XX. stoljeća, njemu je, kao jednom od najslavnijih komunističkih internacionalista, bilo odiozno. Volio je carske posjede i kraljevske rezidencije gdje su zidovi bili ukrašeni slikama starih majstora. Ponekad je bio spreman slike iz svoje zbirke posuditi muzejima ako se prevoze pod naoružanom milicijskom pratnjom, ali je kustosima poručio da ne dolazi u obzir da se makar i na trenutak liši svog Veronesea…

Dobro ustrojeni indoktrinirani teroristi

Prevratnici u podsljemenskoj krčmi komunistička su ćelija okupljena na Osmoj konferenciji zagrebačkih komunista. Dobro ustrojeni i indoktrinirani teroristi, oni svaki svoj ilegalni skup odrpanaca skrupulozno naslovljavaju i numeriraju kao da je svjetska izložba ili venecijanski Biennale. A osim lokalnih aktivista s Trešnjevke i drugih zagrebačkih općina gdje se među industrijskim proletarijatom i u manufakturnim zanatskim radionicama okupljaju lijevi sindikalisti, ovom prilikom prisutan je “veliki broj predstavnika viših foruma”. Kad se ne bave svjetskom situacijom i stanjem proletarijata u Japanu, komunistički prevratnici bave se frakcijskim borbama. Ovdje upadamo u samo središte takvog sukoba koji se inicira i vodi iz Moskve. Mihajlo Vranješ, zagrebački komunist svjedoči o prvome zabilježenom istupu junaka ove storije: 

Nije bilo neočekivano to o čemu se govorilo, jer su manje ili više svi bili s time upoznati, nego je iznenadilo što se na ovako velikom skupu otvoreno iznosi problem i što ga iznosi sam organizacioni sekretar, pred glavnim krivcima tih frakcijskih borbi i tog nerada samog vrha Partije…

Sekretar Josip Broz, poslije Maršal Tito

Organizacijski sekretar zagrebačke komunističke organizacije koji “otvoreno iznosi problem” zove se Josip Broz. Poslije će postati slavan državnik pod pseudonimom Maršal Tito. Sad je još sindikalist, tridesetšestogodišnji nezaposleni baušloser, proleter kojega oslovljavaju pseudonimom “Georgijević”.

[…] Znači, pred predstavnicima desne struje s doktorom Simom Markovićem na čelu i predstavnicima lijeve sa Đukom Cvijićem na čelu. Tu je bio i predstavnik Komunističke internacionale i drugi gosti kojih je bilo oko petnaestak, svi iz viših foruma. Neobično zanimanje pokazao je ovaj predstavnik Kominterne. To je bio jedan Ukrajinac riđe kose, ne znam više kako se zvao, zaboravio sam, ali svejedno, ionako je to bilo njegovo ilegalno ime […]

Josif Visarionovič

Doktor Sima Marković iz Beograda, kojega svrstava u “desnu struju”, jedan je od osnivača Komunističke partije Jugoslavije i njen sekretar. Sveučilišni profesor matematike, Lenjinov prijatelj, bio je član upravnog odbora svjetske revolucije – Izvršnog komiteta Komunističke internacionale (Ispolkom Kominterne, IK KI). Poslije donošenja zakona kojim je 1921. zabranjena Komunistička stranka u Jugoslaviji, treća najjača u Parlamentu, odležao je dvije godine na robiji, a onda se malo povukao na znanstveni rad i objavio knjigu u kojoj popularizira Einsteinovu teoriju relativnosti. Zatim se na skupu Kominterne u Moskvi idejno sukobio sa samim Staljinom. Staljin još nije bio svemoćan, ali je upravo započeo put prema samom vrhu. Naslijedio je Lenjina pošto se riješio suputnika u “kolektivnom rukovodstvu” Politbiroa sovjetske partije. Idejna borba vodit će se upravo oko pitanja o kojem je polemizirao s Markovićem na kongresu Internacionale. Ta je Staljinova diskusija tiskana u Brošuri o stavu Komunističke Internacionale prema sporu oko KPJ. Spominjući Markovića po njegovu kriptonimu “Simić”, Josif Visarionovič kaže: “Drug Simić nije sasvim načisto sa boljševičkim tretiranjem nacionalnog pitanja.” 

Prorok revolucije, drug Trocki

Što je sporno? U Moskvi se tada raspravljalo o tome treba li svjetsku revoluciju provoditi ne vodeći računa o naciji, nego samo o “proturječnostima kapitalizma”, crpeći revolucionarnu energiju proletarijata, epohalnu silu koju je u laboratoriju idejne teorije otkrio Marx. Nije u toj raspravi bio bitan Marković, a ni Jugoslavija, odnosno Balkan, rasprava se zapravo vodila o postoktobarskoj komunističkoj strategiji. Akteri sukoba su Staljin i ostalih osam članova Politbiroa Vsesojuznaje komunističkaje partije (boljševikov) – VKP (b). Staljinov je glavni antagonist – “prorok revolucije”, drug Trocki. Drug Trocki smatra da treba podržati sve revolucionare na svakoj točki svijeta, pa i kineske komuniste koji dižu na ustanak šangajski proletarijat. Drug Staljin zna da valja pomagati jedino Čang Kaj Šeku, koji taj boljševički ustanak guši, ali vodi rat za nacionalno oslobođenje protiv Japanaca, jer će inače oni zauzeti sav ruski Sibir.

Cesarac i Krleža, romantični oktobristi

“Lijevu struju” na sastanku u krčmi na Pantovčaku sačinjavaju navodni sljedbenici Đuke Cvijića. Tu su revolucionarni pripadnici Socijalističke radničke partije Jugoslavije osnovane još u doba Oktobarske revolucije. Prerasla je 1921. u Komunističku partiju pošto je prihvatila “dvadeset i jedan princip” lenjinizma, a kao najvažniji, podložnost moskovskoj svjetskoj centrali. Cvijić i romantični oktobristi, među koje spadaju najveći hrvatski književnici, intelektualci poput Augusta Cesarca i Miroslava Krleže, bit će također odgurnuti na marginu po naputcima drugova iz Moskve koje na sastanku predstavlja delegat Internacionale. Bez obzira na potonji pokušaj navodnih “lijevih” i prononsiranih “desnih” da sami otklone razlike na Trećem kongresu KPJ u Beču (u svibnju 1928., samo tri mjeseca poslije konferencije na Pantovčaku) jasno je da centrala ne vjeruje ni jednima ni drugima. Zato jer ne razumiju agendu i zato jer nisu dorasli provedbi novih naputaka revolucionarne vrhovne komande. Njoj nisu potrebni agitatori i pisci koji će po lijevim časopisima voditi “kulturkampf” ili agitirati među sindikalnim masama.

titov-tajni-imperij

William Klinger, Denis Kuljiš: Titov tajni imperij

Na redu je bitka protiv fašizma i režimske policije koju treba povesti na ulici. Politički aktivisti u prosvjetiteljskoj misiji, poput beogradskih profesora koji stoje na čelu KPJ, kao i lijevo orijentirani pisci ili revolucionarni akcionisti, nisu podložni komandnom mehanizmu jer su misleći ljudi, a ne agentura na vezi s obavještajnim aparatom. Sovjetska Glavna politička uprava (GPU) upravo se transformirala u ministarstvo, Narodni komesarijat unutrašnjih poslova (NKVD), državnu političku policiju koja će preko svog Inozemnog odjela odsad upravljati svim “assetima” na terenu, u Europi i u cijelom svijetu. Revolucija se, u skladu s novom buharinovsko-staljinskom linijom – podržavljuje, a podržavljuju se onda i svi resursi, uključujući Kominternu. To više nije međunarodno revolucionarno bratstvo, nego subverzivni aparat popunjen ljudima odgovarajućeg profila. Internacionala za Balkan određuje “prinudnu upravu”, a na teren šalje “druga Milkovića”. Naravno, nije on nikakav Milković, nego onaj “crvenokosi Ukrajinac” čijega se pseudonima nedužni Vranješ ne može prisjetiti kad o tome svjedoči pet desetljeća poslije…

Poslije je on još s Brozom govorio

Pravo “Milkovićevo” ime jest Vladimir Nikolajevič Sakun. Zadužen je za Jugoslaviju u Kominterni i od prijelomnoga Šestog kongresa Kominterne, u srpnju 1928. kad trijumfira Staljinova “generalna linija”, član je najvišeg tijela, Prezidija Izvršnoga komiteta Komunističke internacionale. Rođen 1902. u Odesi, u Jugoslaviji je boravio 1927. i 1928. godine. Služio se pseudonimom “Milković”, odnosno “Mirković”. Sa starim bugarskim komunistom Vasilom Kolarevom preuzet će “Balkanski sekretarijat”, nadzor nad fluidnim prostorom od Beča do Egejskog mora, oko kojega još nije precizno definirana politička strategija kremaljske centrale. Sakun je prije sastanka u Zagrebu cijelu godinu proveo na terenu kao “generalni inspektor” obilazeći partijske organizacije, stvarajući novu jezgru, pronalazeći nove ljude… I našao ih je. Nedužni Vranješ primjećuje:

[…] Poslije je on još s Brozom govorio, kasnije smo čuli da je bio vrlo zadovoljan s konferencijom i odlukom konferencije da se, na prijedlog Georgijevića, pošalje otvoreno pismo Komunističkoj internacionali.

Broz, “bez posebnih oznaka”

A tko je Georgijević – Broz, pouzdanik moskovske kominternovske centrale?

U srpnju prošle, 1927. godine, uhićen je zbog komunističke aktivnosti u Kraljevici, a zatim u listopadu osuđen u Ogulinu na sedam mjeseci zatvora. Pušten je do pravomoćnosti presude. Vratio se u Zagreb i opet uključio u mrežu sindikalnih organizacija koje zapravo prikrivaju prevratnički aparat Komunističke partije. Tu je zamijenio Blagoja Parovića i Đuru Đakovića, koji su otišli na školovanje u Sovjetski Savez. Ustvari, pobjegli su u emigraciju jer je policijski nadzor toliko strog da joj ne može promaknuti nikakva ilegalna aktivnost. Režimska obavještajna služba, vojna i civilna, pomno prati zbivanja, a prima obavijesti i iz same regionalne centrale sovjetskog aparata u Beču, odakle se upravlja ljudima na balkanskom terenu…

Kad se ukazuje na Pantovčaku na početku ove uzbudljive storije, Broz je neuočljiva pojava – nizak, čvrst čovjek dosta grubih crta lica, ili, što bi se jezikom policijske evidencije reklo – “bez posebnih oznaka”. Po prezimenu mogao bi biti Furlanac, što je slavensko-latinski drevni amalgam barbarstva i civilizacije na sočanskom Krasu, gdje završava vapnenačko gorje balkanskog potkontinenta i počinju Alpe. Izučio je bravarski zanat, a zatim u Austriji radio kao probni vozač Mercedesa, ali u njegovoj vanjštini i legalnoj biografiji zapravo nema ništa po čemu bi se osobito isticao. Važnost te pojave skrivena je u tajnoj sferi.

Štajnerova uloga u Brozovoj promociji

Dok traži kadrove, Sakun, naravno, ne radi sam. Najvažniji posao kadroviranja uoči ovog sastanka na Pantovčaku obavio je čovjek koji se na njemu uopće ne pojavljuje. Zove se Karlo Štajner, a proslavit će se u svijetu knjigom 7000 dana u Sibiru (1971.). Objavljena je – ali samo na hrvatskome – prije Solženjicinova Arhipelaga Gulag (1973.). Obrađivala je istu materiju, ali isprva nije prevođena i objavljena na Zapadu jer su jugoslavenske vlasti oklijevale da izazovu aferu koja bi narušila odnose s Brežnjevljevim Sovjetskim Savezom. Skoro dvadeset godina poslije Štajner je dospio umrijeti u dubokoj starosti prije nego što je itko naslutio kakvu je zapravo ulogu imao u sovjetskom aparatu i u Brozovoj promociji. 

Taktika za samoodržanje u komitetskoj politici

Rođen u Beču, Štajner se 1919. kao mladi grafički radnik, Židov, priključuje Komunističkoj omladini Austrije te postaje članom njezina Centralnog komiteta. U prosincu 1921. sudjeluje u bečkome propalom pokušaju ljevičarskog puča. Iz pozadine, događajima upravlja mala, kadrovska Komunistička partija s jedva šest tisuća birača, povezana s Kominternom kojom tada predsjeda Grigorij Zinovjev. Na čelu Operativnoga komiteta Kominterne, štaba revolucionarne komande, nalazi se Bela Kun. On je propao sa svojom mađarskom revolucijom 1919., a zatim je iste godine pokušao organizirati prevrat u Beču, drugoj metropoli iščeznule austrougarske države. No, revolucionarni val prelama se i sad povratno plavi obale s kojih se u listopadu 1917. stao širiti Europom. Lenjin se nastoji ograditi od neuspjeha revolucionarne operative pa kritizira drugorazredne funkcionare poput Kuna, kojemu je sam davao zadatke. Tko god je ikad bio član Komunističke partije zna da je to standardna taktika za samoodržanje u komitetskoj politici.

William Klinger, povjesničar; Nel Pavletić/PIXSELL, ljubaznošću Nevena Kepeskog, MB Books

U svakom slučaju, zinovjevsko-kuneristička doktrina tzv. permanentne ofenzive, jedan trockistički koncept, bit će ubrzo skinut s dnevnog reda. Posljednji fijasko belakunovskog izvoza revolucije u Austriju dogodio se 1921. gdje je propao revolucionarni ustanak. Austrijske republikanske vlasti pozvale su u pomoć vojsku i desničarske paramilitarne odrede, Schutzbund, pa su silom uspostavili red. Štajner se poslije poraza komunista u Beču, navodno ranjen, prebacuje u Zagreb. Bečki komsomolac dobio je sad novi zadatak – postaje partijski instruktor Odjela međunarodnih veza (OMS) zadužen za jugoslavenski dio bivše Austro-Ugarske. To je ispričao svome zagrebačkom prijatelju, književniku Predragu Matvejeviću, koji je njegov portret uvrstio u svoje djelo Istočni epistolar. Ali, što je OMS?

Svjetska mreža dislociranih agenata

Kako je u Jugoslaviji upravo donesen Zakon o zaštiti države i zabranjena Komunistička partija, koja zatim prelazi u ilegalnost, Štajner za račun OMS-a od 1922. do 1931. preuzima rukovođenje tajnom “partijskom tehnikom”. Zadužen je za ilegalne veze s moskovskom centralom. Za financije i za kadroviranje. OMS je osnovan kao Tajni odjel Komunističke internacionale (Секретный отдел) još u listopadu 1920. godine. Od srpnja 1921. preimenovan je u Odjel za međunarodne veze (Отдел международной связи), a prvobitni naziv ukazuje na prirodu tih veza. ОМS isprva ima glavne punktove u Berlinu, Carigradu, Bakuu, Sevastopolju, Odesi, Čiti, Rigi, Antwerpenu i Tallinu. To su uglavnom luke – prikladne za održavanje međunarodnih tajnih veza. Početkom 1923. šef OMS-a potpisuje dogovor o uskoj suradnji s Pavelom Mitrofanovom, načelnikom Feldjegerskog korpusa (Государственная фельдъегерская служба). Državna feldjegerska služba bila je paravojna formacija zadužena za prijenos službenih dokumenata, ustrojena još 1796. u carskoj Rusiji (taj sibirski Pony express opisao je Jules Verne u romanu Michael Strogoff – Carev glasnik). Od tog trenutka korespondencija OMS-a ide preko GPU-a, što znači da sovjetska tajna služba penetrira aparat međunarodne komunističke organizacije. GPU stječe potpunu sliku dislokacije svih centara OMS-a u Sovjetskom Savezu i inozemstvu (zagranični centri), preko kojih su uspostavljene međunarodne partijske veze i komunikacije. Inozemnim odjelom GPU-a tada rukovodi Mihail Abramovič Trilisser – “general Moskvin”. U sljedećih deset godina Služba će potpuno ovladati aparatom Kominterne. Valter Germanovič Krivicki (pravim imenom Samuel Ginsberg), koordinator sovjetske zapadnoeuropske agenture koji je 1937. prebjegao na Zapad objašnjava: 

Stvorili smo svjetsku mrežu stalno dislociranih agenata, koji su funkcionirali kao oficiri za vezu između Moskve i nominalno autonomnih komunističkih partija Evrope, Azije, Latinske Amerike i Sjedinjenih Američkih Država… Kao rezidenti Kominterne, predstavnici OMS-a držali su u zavisnosti šefove komunističkih partija zemalja u kojima su bili stacionirani. A obični članovi, pa ni svi rukovodioci, nisu pritom uopće znali za te predstavnike OMS-a, koji su odgovarali Moskvi iako sami nisu izravno sudjelovali u partijskom radu.

Dva lika niotkuda: Andrija Hebrang i Josip Broz

Ukratko, predstavnik OMS-a bio je na izravnoj vezi s aparatom u centrali tajne službe, što znači da su se funkcionari Kominterne, poput Sakuna, koji su odlučivali o izboru kadrova na rukovodeće položaje, mogli poslužiti njihovim uvidom u lokalne prilike. Kod stvaranja nove jugoslavenske “proleterske” partijske operative, koju drug Sakun zasniva na Osmoj konferenciji 1928., najprominentnija su dva lika koji kao da su iznikli niotkuda: Andrija Hebrang i Josip Broz.

Andrija Hebrang, hrvatski Židov iz Virovitice, zaposlen je u zagrebačkoj tvrtki Royal u Ilici 44. Prije toga boravio je u Kumanovu u Makedoniji na nekim osobito povjerljivim zadacima. Josip Broz iste je godine, 1928., došao u Zagreb iz Smederevske Palanke i Beograda, kamo se bio našao na putu za Kumanovo, pa se zaposlio u zanatskoj radionici udove Hamel u zagrebačkoj Medulićevoj ulici br. 25. U radionici s 15 radnika odmah se počeo baviti sindikalnim radom. Te se epizode sam prisjetio u intervjuu koji je dao više od pola stoljeća poslije, već prikladno smješten u Vili Zagorje na žicom ograđenu brijegu gdje su mu izgradili vrtni paviljon s roštiljem na koji se mogao položiti cijeli divlji vepar. Volio je ondje sjediti za šankom, uz omiljeni cviček, vodnjikavo slovensko crveno vino, kranjski božole, te u slobodnom lamentu evocirati legendarnu storiju svog revolucionarnog angažmana:

Naši su ubijali štrajkbrehere

Tu je počeo jedan, kako da kažem, veoma intenzivan rad na okupljanju radnika i jačanju partijske organizacije. Imali smo 30 ćelija po fabrikama. Vrlo jaka organizacija, u Jugoslaviji, zapravo, najjača. Pripremala se Osma konferencija zagrebačkih komunista i ja sam obilazio sve te ćelije. Ne samo da sam ćelije obilazio, nego sam kao sekretar metalaca djelovao i po partijskoj i po sindikalnoj liniji. Obilazio sam po čitavoj zemlji. Tih kožaraca je bilo mnogo, to su bile masovne organizacije. Dosta mi je vremena uzimalo. A trebalo je u Zagrebu voditi štrajk, vodio sam kod Sile štrajk, posle i drugi. Bilo je provokatora. Naši su ubijali štrajkbrehere i policija me sumnjičila da imam u tome prste. Pa su mi dolazili u kancelariju. Sjedi detektiv, ja na pisaćoj mašini pišem, on vizavi mene pa me fiksira. A ja hladno, reko’, gospodine, ako se vama sedi, sedite vi samo. Čitav dan on sjedi i mene fiksira, jer su sumnjali da sam organizirao ubistvo tih štrajkbrehera.

Broz kao junak špijunskog romana

Znači, bravarija mu nije oduzimala mnogo vremena. Vodio je štrajkove u kojima bi likvidirali štrajkbrehere – tajanstven lik taj neobični, na prvi pogled obični, gospodin Josip Broz! Doima se kao junak špijunskog romana Johna Buchana. Svakako je jako sumnjiv, ali daleko će dogurati – nitko i ne sanja koliko, valjda ni on sam… No, kako je uopće dospio na ovaj sudbonosni sastanak u neuglednu kuću na Pantovčaku, gostionicu koja kao neki karbonarski klub radi samo za odabranu publiku? 

Na sastanak na Pantovčaku Broza nesumnjivo šalje Štajner, predstavnik OMS-a koji brifira Sakuna o raspoloživim ljudima. O tome nema nikakvih arhivskih podataka, ali stvar je jasna iz potonje perspektive. 

Štajner jedini nije likvidiran

Štajner je napustio Zagreb 1932. godine. Provalila ga je kraljevska policija pa odlazi u Pariz i Berlin i odatle putuje u Sovjetski Savez, kamo stiže iste godine. Radio je zatim u aparatu Kominterne, gdje je uhićen u studenome 1936., zajedno s glavnim jugoslavenskim kadrovima koje je držao na vezi u Zagrebu kao operativac OMS-a. Uhićenja u Moskvi počela su kad NKVD (derivat GPU) preuzima cijelu “transmisijsku” instituciju “Odjela za međunarodne veze”, a OMS ukida. Dimitrov i Manuilski, šefovi Kominterne, u listopadu 1937. šalju pismo Politbirou sovjetske partije upozoravajući ga da je OMS postao stjecištem stranih špijuna i narodnih neprijatelja. Požurili su se ograditi od ljudi preko kojih su prije radili, čim su ovi pali u nemilost. Represivni organi zatim pristupaju potpunoj likvidaciji kadrova OMS-a. Preživio je, čudom, jedino Štajner, osuđen na dvadeset godina robije u Sibiru. Vrlo neobično – sugerira da je nekako zaslužio poštedu koju ljudi njegova kova u načelu nisu mogli dobiti. 

Tito pisao karakteristike jugoslavenskim drugovima

Dok su trajale čistke u OMS-u i Tito je boravio u Moskvi, ali njega one mimoilaze – napisao je “karakteristike” svim jugoslavenskim drugovima s kojima je tada živio u međunarodnom hotelu Lux, gdje su boravili inozemni funkcionari Kominterne, čak i jednu nepovoljnu o vlastitoj družici Luciji Bauer, koja je u skladu sa sporazumom Ribbentrop-Molotov, strijeljana s drugim njemačkim komunistima. No to mu je bilo samo sekundarno sredstvo osiguranja, a primarno bliska veza s agenturnom linijom, ljudima koji u tom trenutku čistkama preuzimaju vlast u međunarodnom aparatu pretapajući revolucionarnu marksističku Organizaciju ujedinjenih naroda u staljinsku čeličnu oštricu sovjetske zagranične tajne operative. 

Tito u specškoli NKVD-a

Tito se tada – od 1935. do 1936. – nalazio na školovanju u specškoli NKVD-a u Podmoskovlju. Kao pripadnik “tehničke ekipe” za prevratnički inženjering povezan je s višim tijelima preko posebne linije aparata (Personalne službe, koja je dio NKVD-a, a ne dio Kominterne kojoj nominalno pripada). Njegov ključni kontakt tu je Ivan Karaivanov, kadrovik Izvršnog komiteta Kominterne, Bugarin, najbliži suradnik Georgija Dimitrova i Vasila Kolareva. Godinu dana prije, 1934., Karaivanov se vratio iz Šangaja gdje je jednako kadroviranje provodio u tamošnjoj Partiji, uspostavljajući vezu s Kang Šengom, koji će postati šef kineske Tajne službe.

Karaivanov je, dakle, ključni čovjek u Brozovoj storiji – kao prva prečka na ljestvama poslužio mu je Štajner, a druga je bio Karaivanov, koji će 1945. doći u Beograd, dobiti državljanstvo i postati član Centralnoga komiteta KP Jugoslavije.

Denis Kuljiš; Davor Višnjić/PIXSELL, ljubaznošću Nevena Kepeskog, MB Books

724.000 strijeljano zbog “zločina protiv države”

Poslije likvidacije OMS-a, Inozemni odjel NKVD-a postaje izravno nadležnim za sve buduće tajne poslove u inozemstvu. Maier Abramovič Trilisser, koji je zamijenio Pjatnickoga, i sam će 1938. podleći u čistkama. Pao je skupa sa svojim šefom, Genrihom Grigorijevičem Jagodom, narodnim komesarom za unutarnje poslove. Jagodu će zamijeniti bivši krojački kalfa, patuljasti Nikolaj Ivanovič Ježov, koji provodi “ježovščinu”, najveću Staljinovu čistku. Od 1936. do 1938. bit će u četiri faze Velike čistke uhićeno oko 1,7 milijuna ljudi, od kojih je 1,4 osuđeno, a oko 724.000 strijeljano zbog “zločina protiv države”. No dotle je Josip Broz daleko, u Parizu, kamo je otišao preko Praga, naravno, po specijalnim zadacima zagranične operative koja mijenja šefove, ali joj zadaci na Zapadu ostaju jednaki… 

Tito ne rehabilitira, ali je izbavio Štajnera

Sudbina će, dakle, na dva desetljeća razdvojiti Štajnera i Georgijevića, tajnovite likove iz zagrebačkih partijskih krugova dvadesetih godina. Karlo gusla svojih 7000 dana Sibira, a Josip Broz, Georgijević s Pantovčaka, prolazi kroz avatare prevratničke i državničke karijere. Dospio je naposljetku na čelo staljinske države Jugoslavije, koja će se potom odmetnuti od kremaljske centrale. Kad umre Staljin, Tito će postati partner Nikite Sergejeviča Hruščova, sovjetskog lidera koji je započeo revizionistički projekt destaljinizacije sovjetske komunističke države. Nikita Sergejevič rehabilitirat će žrtve staljinskih čistki, uključujući jugoslavenske drugove, ali Tito, koji mu je bio ključni saveznik u tom pothvatu, sam nije rehabilitirao nijednoga od onih kojima je pisao “karakteristike”. Jer, on je pripadao drugoj ekipi, ekipi koja je čistke i provodila! Ali, iskoristio je svoj utjecaj kod Hruščova da izbavi jedinog čovjeka do kojega mu je bilo stalo – Karla Štajnera. Pušten iz sibirskog progonstva, Štajner se vraća u Zagreb gdje je umro 1992. u devedesetoj godini.

Titova optužba – floskula

Kadroviran sa samoga vrha na temelju sposobnosti i zasluga koje tek treba razjasniti, Broz je išao točno zacrtanim putem. Na konferenciji u krčmi na Pantovčaku, on i Hebrang razvaljuju “lijevu” i “desnu” frakciju, a sekretara Simu Markovića i njegova zamjenika, još jednoga beogradskog profesora, matematičara Ljubu Radovanovića, stavljaju u neobranjiv položaj, diskreditirajući ih kao ljude koji ne mogu upravljati organizacijom. Tito nije direktno napao samog genseka Simu nego njegova zagrebačkog eksponenta Dušana Grkovića – još jedan uobičajen manevar komitetske taktike. Georgijevićeva optužba protiv “desne struje” i Grkovića glasila je – “frakcionaštvo koje ometa rad među masama”. Naravno, to je floskula. U uvjetima strogog policijskog nadzora pod diktaturom jugoslavenskoga kralja Aleksandra, svaka agitacija među masama kao i sindikalni aktivizam, ravni su samoubojstvu. Tito taj zaplet tumači iz potonje, komotne perspektive:

Ja sam išao protiv obe frakcije, i lijeve i desne. Moram da priznam da sam više simpatizirao ove na levo, jer su imali revolucionarne parole. Ali ta je politika ipak bila frakcionaška, iživljavali su se u borbi s desnicom, umjesto da se dolje u masama sprovodi politika. Znači, to su bile samo riječi. Zaključio sam: ne valja ni jedno ni drugo, moramo novim putem iti i započelo je razračunavanje s frakcijama.

… održali vlast sve do naših dana

Beogradsko rukovodstvo intelektualno je superiorno ovim militantnim “proleterima” – za partijsko savjetovanje 1924., primjerice, sačinilo je ekonomsko-politički kompendij na 20 gusto tipkanih stranica, koji najdetaljnije prikazuje tadašnje stanje jugoslavenskog društva, opisuje i tipologizira sve političke stranke te ukazuje na osnovne ekonomske probleme, uz bezbroj podataka i tablica, kakav bi danas za potrebe bilo koje od država sljednica bivše Jugoslavije mogao izraditi jedino neki inozemni think-tank koji bi za to naplatio milijune… Ali, takav analitički aparat onda se, kao ni danas, nije tražio, nego se, po diktatu Moskve, ustrojava agenturna vertikala prevratničke klike kakve će na Balkanu, jedna drugu istiskujući, održati vlast sve do naših dana. 

Georgijević je polupismen

Uz potporu koju dobivaju Hebrang (on navodno predsjeda sastankom, ovom konferencijom u zagrebačkome Mjesnom komitetu) i Tito, a to partijski kadrovi lako registriraju ugrađenim političkim radarom, plenum glasa u korist njihova prijedloga. Odlučeno je da se u Moskvu pošalje pismo sa zahtjevom da Kominterna izravno arbitrira u unutarnjim poslovima KP Jugoslavije. Kao da već nije! Još od 1922. stalno su prisutne moskovske inspekcije i postavljaju se posebni komesari sa sjedištem u Beču gdje je stvoren nadležni “Balkanski sekretarijat” koji dezavuira samostalno vodstvo KP Jugoslavije. Za razvoj komunističkog pokreta u Jugoslaviji, naime, procjenjuju u Moskvi, najveća je prepreka sama Jugoslavija. Utoliko su i jugoslavenski komunisti koji djeluju po staroj revolucionarnoj matrici nepotrebni – treba stvoriti drukčija savezništva i povesti nacionalnu borbu koju drug Sima Marković ne razumije. Bit će da je, po Sakunovim instrukcijama, pismo centrali napisao Hebrang, revolucionar s pseudonimom “Faty”. Trgovački pomoćnik rodom iz Virovitice već godinama surađuje u partijskom ilegalnom biltenu Borba. Georgijević je pak polupismen – njegove proklamacije tako su loše sročene da se jedva mogu razumjeti. 

Titovi suparnici uvijek iščeznu s pozornice

Kad je usvojena odluka da se obrate izravno Moskvi i tako zaobiđe beogradsko rukovodstvo, pa čak i bečka ispostava Balkanskog biroa, odabrana je delegacija od deset ljudi koja će Kominterni i usmeno predočiti situaciju. U nju su ušli Sima Marković, zatim Hebrang uime zagrebačkoga Mjesnog komiteta, koji spada pod Pokrajinski komitet za Hrvatsku, te Vicko Jelaska, sekretar zasebnoga Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju. U skupini putnika koji odlaze u glavni grad svjetskoga komunizma nalazi se i nesretni trešnjevački delegat Vranješ. Svi zajedno uhićeni su 13. ožujka 1928. u Grazu i deportirani u Jugoslaviju gdje su osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne – od pet godina koliko je dobio Vranješ do dvanaest za kolovođu Hebranga. Ali, Tito se ondje nije zatekao! Njegovi suparnici uvijek iščeznu s pozornice kao da ih uklanja ruka sudbine. Kad spoznaš modus operandi i shvatiš kako tretira one koji mu se nađu na putu, ne da ti se ni hipotetički zaviriti u najmračnije predjele njegove duše… Uhićenjem desetorice izaslanika pozornica je ispražnjena pa može nastupiti odabrani glavni lik ove historijske drame. 

Nakon atentata na Radića – boljševik Georgijević

U beogradskoj Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije u srpnju je nastrijeljen hrvatski politički vođa Stjepan Radić – atentat je izvršio čovjek tijesno povezan s diktatorskom kamarilom. Radić je umro 8. kolovoza i u Zagrebu započinju neredi. Komunistička partija po oprobanome prevratničkom receptu podbunjuje mase te upravlja pokretima svojih udarnih skupina na uličnome bojnom polju. Zapovijeda – boljševik Georgijević… Novi čovjek za nove zadatke. Ali, kada je i gdje taj Georgijević uopće postao boljševikom?

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *