vanja-slijepcevic-saftic

TV kampanja koja bi pokazala kako izgledaju djeca oboljela od boginja, dječje paralize, difterije… prekinula bi raspravu treba li cijepiti djecu

Kasnog ljeta prije nešto više od dvanaest godina u dežurstvu sam primila dječaka sa simptomima poremećaja stanja svijesti. S roditeljima je živio u Švicarskoj, a na ljetnim praznicima je nešto duže od dva mjeseca boravio kod rodbine u malom mjestu pokraj Save. U Švicarskoj cijepljenje nije obavezno, što se u ovom slučaju pokazalo fatalnim. Član obitelji je bolovao od neprepoznate tuberkuloze, dječak je zaražen, umro je nekoliko sati nakon primitka u Jedinicu intenzivne skrbi. Obdukcija je pokazala da je njegov mozak infekcija tuberkulozom pretvorila u kašu. Kada vidite učinke slobode izbora, počnete mnogo dublje promišljati o ispravnosti prepuštanja roditeljima odluke hoće li cijepiti djecu, ili neće.

Otpor imunizaciji se u zemljama zapadne civilizacije etablirao gotovo istovremeno sa sustavnim cijepljenjem pučanstva. Naime, od sredine devetnaestog stoljeća počinje nova era znanja i otkrića vezanih uz zarazne bolesti. Otkrićem cjepiva ekscesivno je reducirana smrtnost za bolesti od kojih se do tada obligatno umiralo, a preživljavalo pravim čudom, rijetko i anegdotalno. Identični obrasci nepovjerenja prema cjepivima “aktualni” su već punih stotinu i pedeset godina. Zbog nedostatka informacija ili njihovog neadekvatnog plasiranja u javnost, a u eri elektroničkih medija i zbog utjecaja opskurnih stavova prema cijepljenju, strah roditelja se širio dinamikom koju je bilo teško zaustaviti.

Brojni prijepori prisutni su i danas, kada promišljamo tko treba ustrojiti pravila koja ćemo pihvaćati kao – civilizacijski doseg. Ne samo prihvaćati, nego svjesno i argumentirano podržavati. U ove su dvojbe od prapočetaka “zapleteni” javno-zdravstveni, medicinski i pravni sustav sustav, koji određuje legislativni okvir.
Usprkos nedvojbenim dokazima o koristi cjepiva, roditelji, često bez relevantnih informacija, smatraju da oni trebaju odlučiti o cijepljenju. Ne bi u tome bilo ničega lošega, kada njihove odluke ne bi utjecale na cijelu zajednicu. Jer, kampanjom cijepljenja, procjepljivanjem se ne štiti samo pojedinac, već ono pridonosi kontroli pojave bolesti u općoj populaciji, što nazivamo kolektivnim imunitetom. To znači da visok postotak cijepljenih štiti od širenja virusa one koji se nisu cijepili. Pobornici necijepljenja mogu biti toliko glasni i zdravi zato što koriste potencijale cijepljenih. Ne zvuči odveć etično, pa ni moralno, zar ne?

vanja-slijepcevic-saftic

Davne 1998. godine dvanaest je autora, na čelu s Wakefieldom, objavilo članak koji je pokrenuo najveću antiimunizacijsku kampanju u novijoj povijesti. “Istraživanje” je objavljeno u jednom od tri najrespektabilnija medicinska časopisa u svijetu, čuvenom Lancetu. Skupina autora je zaključila da cjepivo protiv morbila, parotitisa i rubeole može prouzročiti autizam. Na kraju storije se Lancet, jedini put u svojoj gotovo dvjesto godina dugoj povijesti, posuo pepelom, odrekao se članka, dvanaest koautora se odreklo rada, a Wakefield je sankcioniran radi izmišljanja podataka, proizvoljnih, “friziranih” zaključaka, što je u znanosti najveći i najteži grijeh, grijeh koji se ne može okajati. I zbilja, grijeh njegove namjere se danas, gotovo dva desetljeća kasnije, koristi kao argument u raspravama protiv cijepljenja.
Ne trebamo biti odveć analitični da bismo se zapitali kako je to moguće. Kako je moguće da se pobornici neetične inicijative protiv cijepljenja, usprkos svim dokazima i činjenicama, koriste argumentima koji su jasno opovrgnuti? Jer, imamo jasan dokaz o krivotvorenju podataka, koji je trebao zatvoriti vrata umjetno stvorenoj panici. Greška, prijevara, ciljana obmana je polučila značajno veće rezultate i stekla više pobornika nego i jedna na dokazima temeljena medicinska i javno-zdravstvena kampanja. Da bi se pobila ova izmišljena studija, globalno su potrošeni milijuni dolara, eura, čega god, koji su mogli biti investirani za istraživanje i liječenje bolesti od kojih i danas umire značajan broj djece. Paranoja koja je zavladala rezultirala je odbijanjem cijepljenja, te snaženjem pokreta koji su proklamirali ideju o pogubnim učincima cijepljenja.

Nekonzistentnost stavova, a posebice znanja i saznanja u svakoj od tih “anti-svega” skupina je začuđujuća. Ipak, bez obzira na to koliko nam “argumenti” koje nude bili besmisleni, ne smijemo pomisliti da su za podcjenjivanje. Iz vlastitog iskustva znam da kada jedna majka u rodilištu odbije cijepiti dijete iz “šta ja znam razloga”, to učine još najmanje jedna do dvije. Zašto? Kao da je to bitno! Bitno je da postoji taj stav snaženja roditeljske ljubavi i kompetencija uskraćivanjem cijepljenja. Nerijetko sam se susretala s roditeljima koji su o cijepljenju djece odlučivali metodom slučajnog odabira, kao da se radi o restoranskom meniju, po principu “ovo cjepivo može, ovo ne može… ne, ne, predomislili smo se, ipak nećemo prvo, ali može treće”.
Teoretičari zavjera po potrebi, a paramedicinski krugovi na tjednoj osnovi objavljuju “najnovija saznanja” o štetnosti, što ide toliko daleko, do ideje o ubrizgavanju sredstava za praćenje u malenu djecu. Razina otpora i ignoriranja činjenica za koje je dovoljno osvrnuti se u ne tako davnu prošlost, kada su ljudi hrpimice umirali od epidemija, nerijetko je fascinantna.
Inzistiranje na “otkrivanju” sastava cjepiva je krajnje zlonamjerno. Sadržaj svih cjepiva koja su na našem tržištu lijepo se i opsežno može iščitati na stranicama Hrvatske agencije za lijekove. Ne sumnjam da je to prosvjednicima dobro poznato. Na posljednjim je prosvjedima na nekoliko transparenata pisalo “Pedijatri, prestanite šutjeti o nuspojavama”. Što rade stručna društva? Šute! Ali ne o nuspojavama, nego o bezumnosti ideja na kojima počivaju antivakcinalne kampanje. Mišljenja sam da je vrlo upitno hoće li i u kojoj mjeri recentna deklaracija o obveznom cijepljenju imati uspjeha, jer je poznato da se na otpor ne ide represijom, nego upornim, dugim i temeljitim prosvjećivanjem (podsjeća li vas ovo na srednji vijek, svaka sličnost je slučajna i nenamjerna).

Reklama trećine trajanja one za Afričku šljivu zasigurno bi dala nevjerojatne rezultate, kada bi samo prikazala fotografije djece oboljele od boginja, dječje paralize, difterije i sličnih bolesti, koje opet uzimaju maha u neprocijepljenim zajednicama. Vjerujem da bi takva reklama, bez ikakvog popratnog komentara, bila uspješnija od svih kampanja.
Zašto su djeca prije dvije godine morala u širokom luku zaobilaziti Disneyland u Kaliforniji? Samo zato što je neprocijepljenost za posljedicu imala mini-epidemije bolesti koja godišnje ubije 146.000 necijepljenih. A cijepljenjem se postiže potpuna zaštita. Škole su bile zatvorene, fakulteti također, a potom je promptno reagirala država, jasno i nedvojbeno iznoseći stav da je obveza cijepljenja neprijeporna tekovina civilizacije, te da ne postoji mogućnost izbora – barem ne u danom slučaju.

I napokon, autizam nije povezan s cijepljenjem! Sigurno ćemo naići na nešto što se zove hipoteza, to jest znanstvena pretpostavka o mogućoj specifičnoj uzročno-posljedičnoj vezi. Do sada, nigdje u svijetu, u medicinskim krugovima nikada nije potvrđena niti jedna hipoteza koja bi išla u prilog sljubljenosti autizma i cjepiva. Danas nedvojbeno znamo i genske lokuse povezane s autizmom, značajno smo senzibiliziraniji nego prije dva desetljeća i više, a priznajmo sebi da se i svijet oko nas od Wakefielda promijenio.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂