Leave the World Behind, što slobodno prevodim Zaboravi na svijet, Netflixov je film s kraja 2023. Tijekom pretpostavljenog cyber napada na Sjedinjene Države Julia Roberts i Mahershala Ali u jednoj od scena razgovaraju:
“Teorije zavjere o grupi ljudi iz sjene koja upravlja svijetom previše su indolentno objašnjenje. Posebno zato što je istina strašnija”, kaže Ali.
“A što je istina?” pita Roberts.
“Nitko ga ne kontrolira. Nitko ne povlači konce”, zaključuje Ali.
National Geographic i tajna društva koja su mijenjala svijet
Primjer II. Dvije godine prije filma Zaboravi na svijet agencija Ipsos je objavila rezultate istraživanja provedenog uz podršku Sveučilišta Cambridge i UNICEF-a, koji pokazuju da 61 posto Crnogoraca vjeruje da postoji tajna skupina moćnih ljudi koja kontrolira svijet. Isto misli 19 posto Japanaca i 78 posto Nigerijaca. Postoji čvrsta povezanost takvih stavova s mišljenjem da je covid stvoren u laboratoriju kako bi se ostvarili ekonomski interesi te tajne skupine ili kako bi se smanjio broj ljudi na svijetu.
Primjer III. National Geographic je 2022. objavio članak o tajnim društvima koja su mijenjala svijet. Prema njima, to su proročište iz Delfa, kult Mitre (mitraizam), vitezovi templari, slobodni zidari, Tiandihui i Hung Mun (iz kojih je proizašla Trijada).
Barack i Michelle Obama – slučajna poruka?
Zaplet. U posljednje vrijeme učestale medijske objave o kontroli svijeta možda su slučajne, a možda i nisu. Svaki od primjera sam za sebe samo bi okrznuo moju znatiželju, možda bi ostao slučajno otkrivenom dosjetkom za razgovor uz kavu, no njihov kumulativni učinak sugerira povijesni značaj tajnih društava, a osjećaj postojanja kontroliranja svijeta mogao bi imati i mnogo dublje značenje od puke neukosti ili teorija zavjere, što je već dovoljan poticaj za istraživanje.
Potraga za mogućim skrivenim značenjem dijaloga iz Zaboravi na svijet vrlo brzo otkriva da su film producirali Barack i Michelle Obama. Je li, u tom slučaju, poruka o strašnom svijetu kojeg nitko ne kontrolira slučajna ili nije?
Simpsoni, prediktivno programiranje?
Poklonici teorije prediktivnog programiranja misle da vlade država, pojedinci ili tajna društva koriste javne medije (knjige, filmove i televiziju) kako bi nas subliminalno pripremili na sljedeće događaje ili svoje poteze i tako nas učinili manje ili više otpornima na njih, ovisno o skrivenim ciljevima. Primjer prediktivnog programiranja zagovornici nalaze u Simpsonima, gdje se mogu naći scene koje tumače kao najave predsjednika Donalda Trumpa ili napada na Blizance, što su vrlo sigurno puki slučajevi, no Obama je izuzetno mudar čovjek kojemu nije potrebna dodatna pozornost. Je li nas na ovaj način pokušao upozoriti na prijeteći cyber napad velikih razmjera?
Zašto nam je uopće važno znati tko upravlja svijetom (u širem smislu i svemirom)? Radi se o osjećaju sigurnosti kojeg svjesno ili nesvjesno povezujemo s kontrolom. Kad kontroliramo svoj život, osjećamo se sigurnima, a gubitak kontrole (primjerice pandemija, zemljotres, bolest) uzrokuje strah ili paniku. Potreba za kontrolom svijeta oko sebe potiče nas na osobna promišljanja ili na znanstvena istraživanja o povezanosti uzroka i posljedica. Uspijemo li razumjeti kako su povezani uzroci i posljedice, počinjemo vjerovati da ih je moguće kontrolirati. Sigurnost nam je toliko bitna, da za događaje koje ne možemo objasniti, ovisno o osobnim stavovima i iskustvu, prihvaćamo već spomenute indolentne koncepte ili metafizička objašnjenja.
Stav da se sve događa s razlogom mehanizam je prilagodbe
Odgovore na pitanje tko vuče konce potražio sam na više mjesta, no ponajviše u duboko inspirativnoj knjizi Fluke (Slučajnost) autora Briana Klaasa, američkog politologa koji piše za The Atlantic. U ovom ću vas tekstu uputiti i na deset godina star tekst Noama Chomskog u The Guardianu o potrebi nametanja morala državnim institucijama, koji govori o utjecaju supersila, i na podjednako star TEDx Jamesa Glattfeldera iz 2012., u kojem se analizira utjecaj megakompanija.
Rasplet – Kontroliramo li svijet oko sebe? Potreba za kontrolom svojeg života i svijeta koji nas okružuje (vremenskih prilika, zdravlja, društva) postoji u svakom čovjeku. U konvergentnom se (usklađenom, predvidljivom) sustavu sve događa s razlogom, bio taj razlog znanstveni (fizikalni, kemijski, sociološki) ili vjerski (Božja volja), a kontingentnim (nepredvidljivim) sustavom upravljaju slučajnosti. Stav da se sve događa s razlogom mehanizam je prilagodbe. Izgubite li ili dobijete novac na ruletu, je li to sreća, sudbina, Božja volja (što su konvergentna objašnjenja), ili posljedica niza slučajnosti koje utječu na konačni položaj kuglice?
Oltar sebe i iluzija individualizma
Kada gubimo, skloni smo konvergentnim objašnjenjima, koja sugeriraju da jednostavno nemamo sreće ili da nas Bog ne voli, da je moralo tako biti, a u slučaju dobitka zanemarit ćemo činjenicu da je ishod bio potpuno nasumičan, nepredvidljiv i prisvojit ćemo si zasluge za nešto na što objektivno nismo mogli utjecati. Rulet je samo primjer. Slično reagiramo i kad izgubimo posao ili kad se moramo nositi s gubitkom drage osobe. Prava je vještina pripisati si manje zasluga za svoje uspjehe i manje se okrivljavati za neuspjehe. Svijet je kombinacija kontingencije i konvergencije, no mi smo ustrojeni davati prednost konvergenciji. Upravo nas to čini dodatno ranjivima u sve umreženijem okruženju, koje je uređenije (konvergentnije) nego ikada prije, ali istovremeno i sve nepredvidljivije i sve osjetljivije na slučajnosti.
Suočeni s nužnim odlukama o svojim sljedećim postupcima, izabiremo neki od realno mogućih izbora (recimo fakultet, bračni partner, investicija, ali i stavovi), zanemarujući vjerojatnost slučajnosti (“Nitko ne kupuje knjige o samopomoći na temu kako izbjeći izumiranje nakon sljedećeg kataklizmičkog udara asteroida”). Vjerujemo da nas naši izbori vode kroz život dajući mu predvidljivu putanju. Tako doživljavamo normalnim da svijet funkcionira predvidljivo i dobro organizirano, a sva odstupanja od takvog normalnog shvaćamo kao kratkotrajne aberacije. Ista logika sugerira nam da izborom ključnih odluka možemo sami utjecati na svoj životni put, pa počinjemo obožavati Oltar Sebe i graditi iluziju individualizma, osjećaja da je svatko od nas odvojen ili odvojiv od svih i svega drugoga.
Individualizam i drastičan skok broja anksioznih i depresivnih
Margaret Thatcher je 1987. rekla da društvo ne postoji, već samo muškarci, žene i obitelji. Razumljivo da je individualizam imao pozitivne učinke u smislu osjećaja sigurnosti i utjecaja na svijet oko sebe, pa je njegova snaga kroz sljedeća desetljeća, kroz likove u filmovima i reklamama, kroz kulturu i kroz umjetnost, rasla, no istovremeno je u područjima svijeta s najizraženijim individualizmom drastično skočio broj anksioznih i depresivnih ljudi.
Budući da je većina individualizmu sklonih kultura naseljena u klimatski idilično povoljnim dijelovima svijeta, potpuno nenaviklim na zimske vrućine i ljetne oluje, vremenske nepogode na koje ne mogu utjecati, odnosno koje ne mogu predvidjeti, aktualne klimatske promjene samo povećavaju anksioznost.
Einstein: Ljudsko je biće dio cjeline koju zovemo Univerzumom
Odvajanjem sebe od cjeline svemira pokušavamo postići kontrolu nad svojim svijetom, kako na individualnom tako i na kolektivnom nivou, no sve što postoji isprepleteno je u velikoj mreži i izuzetno je osjetljivo na nepredvidljive slučajnosti. Mi smo toliko čvrsto povezani u društvenu mrežu, da ideje, ponašanje i sklonosti kolaju među nama na način da je gotovo nemoguće reći gdje jedna svijest počinje, a druga završava. Sastojci naših tijela bili su sastojcima zvijezda, drugih organizama, biljaka i dinosaurusa, a naš je genski kod zanemarivo različit od onoga kojeg nose biljke i druge životinje.
Einstein je 1950. rekao: “Ljudsko je biće dio cjeline koju zovemo Univerzumom, dio ograničen vremenom i prostorom. Sebe, svoje misli i osjećaje doživljava kao nešto odvojivo od svega ostalog – kao neku optičku iluziju njegove svijesti. Pokušaj oslobađanja od ove zablude pitanje je istinske religije. Ne hraniti ga, već pokušati prevladati, put je do dostižne mjere duševnog mira”.
Laplaceov demon
Slijedom istraživačke logike analizirali smo ishode (pad jabuke s drveta) i otkrivali obrasce ili pravila pojavnosti koji su više (Newtonovi) ili manje (Zemlja u centru Sunčevog sustava) uspješno doveli do temeljnih zakona kojima objašnjavamo kako svijet funkcionira i koji osiguravaju željenu predvidljivost događaja. Uspješno predviđanje vremena garancija je uroda poljoprivrednih kultura, a neuspješno predviđanje može značiti mokru odjeću, ali i za stotinjak tisuća građana japanskog grada Kokure, koju su neposredno prije naleta američkog bombardera B29 prekrili oblaci, i život, odnosno smrt za isti broj građana Nagasakija koji je bio alternativni cilj za bacanje atomske bombe. No, koliko smo zaista uspješni u predviđanju vremena i je li uopće moguće predvidjeti događaje u budućnosti?
Pierre-Simon Laplace, jedan od najvećih matematičara u povijesti, zamislio je 1814. misaoni eksperiment temeljen na Newtonovim otkrićima, koja su sugerirala da je sve što se događa matematički objašnjivo općim pravilima i međusobnom povezanosti. Laplaceov demon, kako je kasnije nazvan, hipotetsko je nadnaravno stvorenje sveznajuće inteligencije. Kada bismo takvom stvorenju dali apsolutno precizne informacije o svakom atomu u svemiru, kojem bi ono moglo predvidjeti točnu poziciju u bilo kojem trenutku vremena i prostora, bi li tada bilo moguće rekonstruirati povijest i predvidjeti budućnost, odnosno postići univerzalnu sigurnost?
Leptir mahne krilima u Brazilu, tornado u Teksasu
Gotovo 150 godina kasnije još nas je jedan genij, Edward Norton Lorenz, približio odgovoru na to pitanje. Matematičar s harvardskim doktoratom u Drugom je svjetskom ratu pristupio američkoj vojsci te je raspoređen u postrojbu za prognozu vremena. Specifičan zadatak bio mu je predvidjeti kretanje oblaka u kampanji američkog bombardiranja Japana. Nije teško pretpostaviti kako je sudjelovao u već spomenutoj “Kokurinoj sreći”.
Lorenz je 1960. kreirao prve računalne simulacije vremenske prognoze. Pretpostavio je da precizno definirane varijable, temperatura i brzina vjetra, moraju dati pouzdane i koherentne rezultate čak i u dužim vremenskim periodima. Međutim, svaki puta iznova i s istim parametrima pokrenuta simulacija redovito je davala drugačiju prognozu. Istražujući uzroke ovih aberacija otkrio je problem u zaokruživanju vrijednosti na trećoj decimali. Temperatura viša ili niža za jedan milijunti dio stupnja Celzijusa u početku simulacije prouzročila je potpuno drugačiji ishod prognoze za dva mjeseca. Kasnije će ovaj fenomen biti nazvan efektom leptira, prema kojemu leptir u Brazilu zamahom krila može potaknuti tornado u Teksasu, a Lorenzova će istraživanja postati temeljem za teoriju kaosa. Nažalost, niti današnji modeli, koji se izvode na super-računalima, ne predviđaju pouzdano vremenske prilike više od dva do tri dana unaprijed.
Fizičari o Teoriji svega, vjernici o Bogu
Upravo zato što minijaturne varijacije uzrokuju toliko različite ishode, svemir i život će nam zauvijek izgledati nesigurnim ili slučajnim. Čak i ako prihvatimo postojanje preciznog satnog mehanizma (kako ga naziva Klaas, fizičari ga zovu Teorijom svega (Theory of Everything), a vjernici Bogom) koji upravlja svemirom i koji stoji iza svega što vidimo i doživljavamo, nikada nećemo u potpunosti razumjeti svemir, no to nipošto ne znači da ne trebamo težiti tom nedostižnom cilju. Radi se o tome kako prihvatiti nepredvidljivost, odnosno razumjeti nepredvidljivost kao normalnu.
Prema Jonathanu Gottschalu, čovjek je “životinja koja priča priče”. Naš je mozak stvoren za pripovijetke iz kojih crpimo nadahnjujuće obrasce, a na nas najviše utječu priče koje nas potiču na razmišljanje, “zašto se nešto dogodilo?”, odnosno na traženje uzročno-posljedičnih veza. Takve najbolje pamtimo, no ukoliko ih mozak slušatelja nije sposoban pravilno razumjeti, odbija li mogućnost slučajnosti, one su ujedno i najbolja podloga za teorije zavjera. Dianu je likvidirao MI5 zbog Dodija, Kennedyja CIA… pa sve do covida i tajnih društava. „Čovjek se može prilagoditi svemu što njegova mašta može podnijeti, ali se ne može nositi s Kaosom”, rekla je Susanne Langer.
Živimo u iluziji stvarnosti, u slici koju kreiramo o svojoj okolini
Mijene tvari na globalnoj razini proučavamo od početaka civilizacije, no sada smo sve bliži razumijevanju stalnih mijena u nama. πάντα ῥεῖ znači da je svemir u stalnoj mijeni i da ga treba stalno usavršavati i razvijati, jer, da je potpuno definiran, bio bi nepromjenjiv. Iako smo skloni vjerovati da nas definira naše životno iskustvo, neuralne mreže koje kodiraju to iskustvo neprestano se mijenjaju, pa budite sigurni da više niste ista osoba koja ste bili trenutak prije nego što ste počeli čitati ovaj tekst.
Mi živimo u iluziji stvarnosti, u slici koju kreiramo o svojoj okolini, a čiji doživljaj ovisi o načinu na koji funkcionira naš mozak. Evolucijom ljudske vrste naš se mozak prilagođavao potrebi za preživljavanjem i razmnožavanjem, a u tome su ključni strukturni procesi bili pojednostavljivanje i veća otpornost sustava. Sinaptičko obrezivanje je proces propadanja neurona u mozgu od rođenja do odrasle dobi. Rađamo se s oko 100 milijardi neurona, a u odrasloj dobi raspolažemo s oko 86 milijardi. Sinaptička mreža novorođenčeta je 50 posto gušća od mreže odrasle osobe. Objašnjenje je u većoj otpornosti i učinkovitosti manjih mreža.
Ništa ne kontroliramo, ali utječemo na sve
Funkcionalno gledajući, zanemarujemo veliki broj podataka kako bismo se fokusirali na najvažnije. Ne pamtimo bitove informacija, nego njihove obrasce. Naši mozgovi su strojevi za prepoznavanje obrazaca i to je vrlo vjerojatno nešto što umjetna inteligencija nikada neće dostići. Međutim, istovremeno smo pretjerano skloni prepoznavati obrasce, a to nas vodi u praznovjerje, potrebu za traženjem smisla u nečemu što je potpuno slučajno, poput naših rođenja ili smrti. Praznovjerje je dijete neobjašnjivog i naizgled slučajnog. Ponekad tražimo obrasce i smislene odnose tamo gdje ih nema, zato što je to bolje nego ništa ne vidjeti.
Trebamo li se zato, u nepredvidljivom i konstantno promjenjivom svijetu i svemiru kojeg je nemoguće kontrolirati, prikloniti sigurnosti konvergentnih sustava, osjećati se nesigurno i tjeskobno? Naprotiv! Treba naći sreću u spoznaji da svaka naša najobičnija odluka, svaki trenutak naših života, može imati skriveno značenje koje će možda promijeniti budućnost. Ništa ne kontroliramo, ali utječemo na sve.
