Individualna je svijest posljedica iskustva, rada i kreacije. Ljudska je svijest ujedno i preduvjet svih aktivnosti koje nas čine vrhunskim oblikom života na Zemlji. No, sve više živimo umreženi, a sve manje slobodni. U sljedećim ćemo godinama sve češće spominjati smisao kolonizacije Marsa, koja treba započeti 2030., a nekako u isto vrijeme očekujte prve razmjene iskustava o prednostima i nedostacima nove generacije robotskih intimnih partnerica.
Svijest, vrhunac evolucije
Dakle, što je to vrijedno vašeg vremena u priči o ambicioznom naseljavanju beživotnog planeta, o robotskim partnericama (ili partnerima) i o sveprisutnoj nevjerojatno brzoj mreži podataka? Na određeni način, te teme povezuje pojam svijesti. Svijest je vrhunac zemaljske, a možda i svemirske evolucije. Ukoliko je ljudska svijest rijedak rezultat slučajnih prirodnih interakcija, smislenim postaje naseliti drugi planet i tako se osigurati od sudbine dinosaura ili moguće apokalipse nama slične civilizacije u nekoj drugoj točki svemira koja je s kolonizacijom zakasnila.
No, ako je svijest moguće umjetno kreirati ili čak replicirati, lako je zamisliti sve prednosti svjesnih robotiziranih partnerica i partnera savršenog izgleda. Tad možemo mirno ostati na Zemlji replicirajući se bez obzira na ekološke uvjete, a takvi besmrtni možemo se samo zabave radi odlučiti u društvu hedonističkih robota putovati i na udaljenije planete od Marsa.
Svijest je stanje uvida u sebe i okolinu
Koja je od ovih opcija realnija značajno ovisi o tome je li brzina protoka podataka ključ stvaranja svijesti, pa će stoga neka još brža mreža od trenutno dostupne sama postići svijest, ili je za svijest potrebno nešto više. Ne govorim o umjetnoj inteligenciji, nego o svijesti. Neurolog u meni pokušat će u kontekstu navedenoga prikazati što danas znamo o svijesti, što ne znamo te što vjerojatno nikada nećemo znati.
Kao student medicine i, kasnije, kao specijalizant učio sam kako je svijest stanje uvida u sebe i okolinu te kako ima anatomski ustroj. U evolucijski primitivnim dijelovima mozga (moždanom deblu i bazalnim ganglijima) nalaze se jezgre koje reguliraju cikluse budnosti i spavanja određujući kvantitetu svijesti u rasponu od budnosti do kome. Projekcijska vlakna iz tih jezgri sežu do kore mozga regulirajući njenu aktivnost. U kori je smještena kvaliteta svijesti (govor, računanje, obrada vidnih i drugih osjetnih informacija). Takav je pristup praktičan. Moždani udar u centru za produkciju govora oduzet će bolesniku govornu ekspresiju, no kako je to područje relativno malog volumena, neće biti oštećen dovoljno veliki broj projekcija sustava za održavanje svijesti pa će bolesnik nastaviti svjesno funkcionirati.
Teški problem neuroznanosti
Moždani udar jednake veličine u moždanome deblu može oštetiti veliki broj jezgara i njihovih projekcija koje su tamo gusto smještene, pa će bolesnik biti sniženog stupnja svijesti, a veći udar u tom području može zauvijek ugasiti svijest u čovjeku i dovesti do njegove kliničke smrti. Prekid veze između kore i debla može potpuno paralizirati čovjeka, oduzeti mu osjetne informacije koje stižu iz tijela, no on će nastaviti intelektualno funkcionirati. Ovaj je koncept nastao iskustveno, praćenjem posljedica stukturnih oštećenja mozga bolesnika nakon trauma, moždanih udara i neurokirurških zahvata iz doba prije suvremene medicine.
Međutim, radi se o značajnom pojednostavljivanju. Ovaj koncept nam ne daje odgovore na neka, za razumijevanje nas samih i svijeta u kojemu živimo, važna pitanja. Kako svijest nastaje? Koji je točno neuronalni korelat svijesti? Koji dijelovi mozga su potrebni za minimum svijesti? Koliko se neurona u kojem području mora aktivirati za svjesno iskustvo? Kako jednostavni procesi poput aktivacije jednih ili inhibicije drugih neurona dovode do postojanja iskustva? Chalmers je 1996. to pitanje nazvao teškim problemom neuroznanosti.
Ne možemo propitivati jesmo li svjesni
U posljednje vrijeme, unatrag desetak godina, veliku je pozornost privukla Teorija integriranih informacija (TII) Guilia Tononija, koja je donijela novost u načinu promišljanja. Umjesto istraživanja uloge fizičkih stuktura u stvaranju svijesti, TII kreće od iskustva, definira njegova osnovna svojstva (aksiome) i pomoću njih definira fizičke sustave koji su potrebni za ta osnovna svojstva (postulati).
Na primjer, aksiom o intrinzičnom postojanju sličan je Descartesovom mislim, dakle jesam. Naime, propitivati možemo sve na svijetu (je li nebo zaista plavo, je li ovo 2021. godina), ali ne možemo propitivati jesmo li svjesni, budući da je i samo propitivanje svjesni čin, kao što ne možemo negirati mišljenje budući da je i negacija oblik mišljenja. Dakle, možemo biti sigurni da jesmo i da smo svjesni.
Nemamo brojne osjete, nego jedno sjedinjeno iskustvo
Aksiom o integraciji pretpostavlja kako naše iskustvo ne može biti razlomljeno, odnosno podijeljeno u sastavne dijelove. Gledanje bijele biljarske kugle ne može biti sastavljeno od gledanja bijele boje i gledanja kugle. Teško je i zamisliti gledanje kugle koja nije niti jedne boje. Stoga je svako iskustvo integralno.
Nazovimo aksiome dogmama i upitajmo se nije li intrinzično postojanje blisko našem poimanju vidljivih i nevidljivih svjetova.
Iz aksioma TII razvija kompleksnije postulate. Jedan od ključnih je onaj o uzročno-posljedičnim odnosima u integriranim sustavima. Pojedini dijelovi naše svijesti ne pojavljuju se izdvojeno od ostalih, nego imaju uzročnu međusobnu snagu i dinamiku unutar kojih utječu jedni na druge. Stoga, mi nemamo brojne osjete koji se sumiraju, već jedno sjedinjeno iskustvo. Iako podražaji koje primamo iz dodirnih, mirisnih, slušnih i vidnih osjetila imaju svaki svoj anatomski put do različitih dijelova kore mozga koji ih percipiraju, naše konačno ugodno ili neugodno iskustvo s robotskom intimnom partnericom bit će rezultat uzročno-posljedične nelinearne interakcije svih tjelesnih i mentalnih informacija. Ugodna konzistencija umjetne kože može potisnuti razmišljanje o cijeni proizvoda, a milozvučni glas koji uvijek odgovara da nadjačati zgroženost trajanjem baterije.
Obezglavljeno pile može trčati
No, jesu li psi i pilići svjesni? Postavljaju li si pitanja o boji neba ili godini? Iako nećete dobiti siguran odgovor na ovo pitanje dok s njima ne uspostavimo adekvatnu komunikaciju koja bi nam omogućila da prema ljudskim standardima procijenimo svijest životinja, iz svojih iskustava znate kako su psi u reakcijama i građi mozga slični ljudima pa su, vjerojatno, svjesni. TII nudi rješenje izračuna kvantitete i kvalitete svijesti kroz ɸ-indeks koji ima raspon između 0 i 1. To je slično IQ indeksu u konceptu kvantifikacije inteligencije. Niže vrijednosti ɸ-indeksa imaju sustavi koji mogu funkcionirati i kada se rastave na sastavne dijelove, a više oni čiji su dijelovi međusobno povezaniji, koji imaju uzročno-posljedične učinke i koji mijenjaju način funkcioniranja kada se razdvoje njihove komponente. Pile može obezglavljeno trčati. Na pouzdanim BBC-jevim stranicama postoji priča o Mikeu, piletu koje je prije nekih 70 godina u Coloradu živjelo još 18 mjeseci nakon dekapitacije. Detalji o preživljavanju kontaminirali bi ovu priču, no neurološki se svode na to da pile ima veći dio mozga u onome anatomskom području koje u ljudi čini moždano deblo, a ima i nizak ɸ. Zbog toga se ne moramo propitivati o etičkom odnosu prema pilićima na farmama, no moramo se pitati na kojoj vrijednosti ɸ počinje realna svijest.
Robot će tražiti slobodne dane?
Zaista, može li jedan od ključnih likova ove priče, robotizirana partnerica, postati svjesna i početi tražiti svoja prava, slobodne dane i socijalno osiguranje? Prema TII, to je vrlo vjerojatno, no još se dugo neće realizirati. Ukoliko prihvatimo da je moguće mjeriti kvantitetu i kvalitetu svijesti, odnosno ako je svijest nešto mjerljivo kliznom skalom, moguće je zamisliti i stvoriti stroj koji će imati viši ɸ od ljudi. Ipak, za postizanje toga cilja potrebno je ostvariti značajno viši stupanj integracije i unutarnje snage sustava nego što to omogućuju današnje i danas predvidljive tehnologije. Simulacija svijesti ubrzavanjem računalnih procesa neće proizvesti svjesno računalo kao što računalna simulacija crnih rupa neće proizvesti crnu rupu.
Umjetna svijest je realna?
Ipak, ma koliko bila zavodljiva, TII ima i kritičara. Posebno se kritizira njena primjenjivost na ljudima. Iako teorija naglašava uzročno-posljedični koncept, ne objašnjava uzrok same integracije. Informacije koje dijelovi sustava obrađuju tipično su relativne, odnosno ovisne o promatraču. Objašnjenje svijesti kao načina obrade informacija je redundantno, budući da informacija ne može postojati bez svijesti.
Teorija globalnog neuronalnog radnog prostora (GNW) zastupa stajalište o nužnosti aktivacije većeg broja različitih regija mozga kako bi sustav svjesno reagirao, dok nesvjesno naš mozak reagira pri izvršavanju zadataka za koje je dovoljna aktivacija pojedinačnih regija (primjerice automatske radnje poput tipkanja teksta, vožnje automobila). Prema GNW, centralno mjesto zauzima mreža neurona u čeonom i tjemenom režnju mozga koja odašilje informacije drugim kortikalnim strukturama čija aktivacija dovodi do svjesnog iskustva. Kada bi bila točna, ova teorija pretpostavlja umjetnu svijest kao realnu budući je sličan koncept već u primjeni u računalnim sustavima koji ju pokušavaju postići.
Robotske javne kuće su propale
Neki od suvremenih mislioca, poput Daniela Dennetta, tvrde kako je svijest presavršena pojava u svemiru sastavljenom od besmisleno organizirane tvari pa bi svijest zapravo mogla biti iluzija. Stoga, kažu njegovi istomišljenici, svijest nikada neće moći biti smisleno znanstveno analizirana. Međutim, i takva je teorija puna očitih nedostataka. Pokušajte se uvjeriti da je vaša zubobolja iluzija, ili da bi japanska robotkinja mogla u vama probuditi iste osjećaje kao neka nesretna ljubav. Nećete uspjeti, a neuspjeh robotskih javnih kuća u Japanu, Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji tumači se upravo izostankom emotivnog stanja svijesti, a ne tehničkim nedostacima ili već sada postojećim internetskim kampanjama koje protestiraju zbog korištenja oblika tijela žene u takvoj industriji.
Prevladati strah razumijevanjem svijesti
Razumijevanje svijesti preduvjet je za razumijevanje naše pozicije, odnosno uloge u svemiru. Možda ćemo uspjeti definirati, ma koliko složen bio, način na koji svijest funkcionira. Tada ljudsku svijest više nećemo doživljavati kao ono po čemu smo jedinstveni, nego samo kao složeno međudjelovanje sustava našeg mozga. Iako nas ta spoznaja može uplašiti, učimo prevladati strah razumijevanjem sebe, dakle i svoje svijesti. Naša svijest je nesumnjivo mnogo više od međudjelovanja sustava i obrade informacija. Razumjeti svijest znači prihvatiti postojanje unutarnje snage, energije koja je u pradavna vremena stvorila svijet.
(Ilustracija 91631413 © Publicdomainphotos | Dreamstime.com)