nikola-horvat-CLDT

Nikola Horvat: Hrvatska divljina gotovo ne postoji. CLDT ne želi biti posljednji čavao u lijes te divljine izgradnjom infrastrukture! Naša maksima je ‘Ne ostavljaj tragove’

Infrastruktura CLDT-a je izgrađena – zemlja pod nogama, pamet u glavi hodača, i zacrtani put s točkama za opskrbu. Sto hodača godišnje bi bio dobar broj za recimo pet godina, odgovorio je Nikola Horvat ne moje pitanje o njegovim očekivanja za Croatian Long Distance Trail nakon izgradnje infrastrukture. Time je ovaj hodač dugoprugaš i putopisac u rečenici izgovorio viziju svog projekta i zapravo umjesto mene napisao uvod u razgovor.

Jeste li ovisnik o hodanju?
I jesam i nisam. Ovisi gdje se hoda. Ne pada mi na pamet ići pješice od Trnskog do Mihaljevca. No, pošalji me od Meksika do Kanade i instant postajem ovisnik.

Uživate li u umoru? Na vašem zidu na Facebooku je video koji naginje ka tome?
Ne uživam u umoru. Štoviše, ne volim umor, no umor je sastavni dio hodanja. Umor se mora prihvatiti i valja se naučiti funkcionirati i kada si umoran.

Da se malo našalim, zašto, uz sve ljepote prirode, video počinje velikim fizičkim naporom, svjedočanstvom o umoru, pospanosti?
Priča je dobra koliko je realna. Svjedoci smo inflacije video uradaka i gledajući ih najviše me iznerviraju fakematerijali, lažnjaci. Ima ih mnogo. Svako putovanje prate neki problemi i izlaženje s tim problemima je, po meni, jedini način da se ispriča kvalitetna priča. Kada sam nadomak da pijem pišaku onda to snimim, kada sam mrtav umoran onda to snimim, kada boli onda to snimim, a kasnije iz tog kolaža radim realnu, ali subjektivnu priču.

nikola-horvat-CLDT-matt-bisenius

CLDT, pogled s Učke, snimio Matt Bisenius, ljubaznošću Nikole Horvata

Što je najbolja posljedica fizičkog napora po duh, a što po tijelo?
Čovjek je domišljat u menadžmentu vlastitih resursa. Radi se o uštedi energije i vremena. Ako mogu čavao zabiti s tri udarca, onda neću koristiti alat s kojim mi treba sedam udaraca. Štednja energije i vremena je imperativ. Kada hodaš mjesecima trošiš se do besvijesti, rasipaš resurse šakom i kapom i to na gotovo apsurdan način – nešto što možeš autom u tri, četiri dana ti pješice odrađuješ nekoliko mjeseci. To rasipanje vrlo povoljno utječe na duh. Osobito čovjeku koji raste i živi u hektičnim sredinama kao što su gradovi, a gdje spomenuta ušteda doslovno znači novac, odnosno život. Stvari koje je nekoć uzimao zdravo za gotovo hodaču su nakon takvih hodnji svetinja – hrana na dohvat ruke, voda iz pipe, topli, mekani krevet, tuš, čista roba. I tu čovjek otkriva posve novi set vrijednosti. To je neprocjenjivo!
A fizički aspekt je jasan sam po sebi. U vremenima gdje su dijete unosan posao izgubiti pet do dvadeset kilograma uvijek je znak neke vrste prosperiteta. Moje su noge zapamtile sedam tisuća kilometara hodanja. Kada se upustim u zimski san i ne hodam po mjesec, dva, čim stanem na trailnoge i dalje imaju snagu. Kondiciju treba ponovno steći, ali noge kao da nikada nisu niti stale.

Što o sebi ne biste znali da niste prehodali PCT, a onda i izmislili CLDT?
Mislim da su prva saznanja bila otkrivenja koliko sam jak. Mentalna snaga se krije u svakome od nas, no ne uspije svatko od nas to otkriti. Meni je uspjelo. To mi je saznanje otvorilo sasvim novi svijet.
A CLDT… Eh, osim unutarnjih uvida, otkrio mi je koliko je naš narod velikodušan, otvorena srca, druželjubiv i divan. Samo pogledajte na mome blogu koliko me ljudi ugostilo, počastilo i prihvatilo kao svoga. S druge strane, CLDT mi je otkrio i koliko je naš narod jalan, ljubomoran i kleptomanski nastrojen. Nije li dovoljan pokazatelj tome da nakon što sam pokrenuo cijelu priču imamo projekte čija je sličnost sa CLDT-em apsolutno namjerna? Dakle, spoznao sam se kroz odnos prema takvim ljudima. Katkada pozitivno, a katkada negativno. No, to je samo jedan aspekt. Mogla bi se knjiga napisati o unutarnjim spoznajama s ovakvog puta, gdje unatoč najboljim namjerama dobijete sijaset gadosti i dobrote po prehodanom kilometru.

Zašto je hodanje jedan od jakih alata samospoznaje?
Zato jer je sporo i posve urođeno čovjeku. Isti se ritam nalazi u dubini čovjeka i kada se prijeđe određena granica taj unutarnji ritam počinje hvatati ritam tvojih koraka. Tada čovjek možda čak i nesvjesno ulazi u meditaciju. Što će pak pojedinac učiniti s time je na svakome da sam odluči za sebe.

nikola-horvat-CLDT

Pogled s Vaganskog vrha, ljubaznošću Nikole Horvata

Je li tijelu pomalo dosta toga, ili traži još?
Nije dosta. No, rekao bih prije da duh tjera naprijed, a ne tijelo. Tijelo bi štedjelo resurse, duh bi ih rasipao.

Što ste hodajući naučili od ljudi, a što od životinja? Što, možda, od trave ili drveća?
Životinje su najčešće prestravljene u susretu s čovjekom. Jasno je iz njihovog ponašanja da to tako ne bi trebalo biti. Kada medvjed od sto i pedeset kilograma izbezumljeno bježi od tebe čim izustiš prvu riječ, onda znaš koliko već stotina godina čovjek sustavno zlostavlja tu konkretnu vrstu. Vjerujem da bi i stabla pobjegla glavom bez obzira samo kada bi imala noge. Životinje, stabla, priroda općenito me uči voljeti ih, voljeti naš planet. Voleći planet volim sebe. To je, naime, osnova svih mojih daljnjih akcija i o toj osnovi ovisi hoće li te akcije biti dobre, manje dobre ili loše.

Na koga se od publike kojoj se svjesno i/li nesvjesno obraćate najbolje uhvatila ideja CLDT? Tko je najviše oduševljen?
CLDT je vizionarski zadatak inkorporiranja napredne ideje u tradicionalnu sredinu. Stoga, nije baš shvatljiv većini ljudi. Sukladno tome najviše se oduševljavaju ljudi koji su otvoreni, progresivni na ovaj ili onaj način.

Čuo sam Vukova, pa da čujem i vas, reagiraju li samo privatnici koji vide šansu, ili se i država namjerava uključiti?
Privatnici ne reagiraju jer im u startu postane jasno da tu nema love. CLDT je prvenstveno namijenjen razvoju pojedinaca koji će potom postati delegati prostora kroz koji su hodali i tako ga najdirektnije štititi. Određene državne institucije su nas već kontaktirale i radimo na suradnji. No, glavna suradnja i naša očekivanja su na zaštiti okoliša. Ne očekujemo novac od države, EU fondova i privatnika. Time neka se bave druge staze. Maksima koju prati CLDT je Ne ostavljaj tragove. Hrvatska divljina gotovo da i ne postoji, a mi ne želimo biti posljednji čavao u lijes te divljine izgradnjom infrastrukture! Planinarskih domova ima na bacanje, od kojih su neki u očajnom stanju. To treba srediti, a ne graditi nove. Ljudima ne treba donositi luksuz u planine, već im treba dati divljinu kakva zaista je. Onda treba ohrabriti čovjeka da u tu divljinu odlazi – sam. Takav posjetitelj divljine će je čuvati do smrti. Hrvatsko planinarstvo živi u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, što se najbolje može vidjeti po manijakalnoj želji da se uporno gradi u planinama. CLDT s tim ne želi imati posla, već vizionarski ustrajemo na ideji infrastrukturnog minimalizma, a to znači samo prohodan i logičan put s pokojim bivakiralištem, komadom nivelirane površine!

nikola-horvat-CLDT

CLDT, Vaganski vrh, ljubaznošću Nikole Horata

Je li bolje da se stvar komercijalizira, ili da ostane na neki način off?
Sredina je uvijek najbolja. Moje je mišljenje da staza mora biti dovoljno popularna da se njome hoda, ali i dovoljno nepoznata da se na njoj ne pojavi godišnje pola milijuna ljudi, kao na Plitvicama. Ljudi mogu biti blagoslov prostora kojim prolaze, ali i njegovo prokletstvo. Ako moja staza znači izgradnju pedeset novih domova onda bolje da me nema. Neznanje u sprezi s gradnjom kulta i bahatlukom je opasno po divljinu.

Moja prognoza je da će nakon Baranje i još nekih kontinentalnih kutaka na red doći planinarenje, kao zadnja nepopunjena turistička niša. Što vi kažete?
Možda. Osvjedočio sam se užitku pri hodanju Baranjom tako da vaša prognoza ima smisla.

Hoće li hodanje stotina kilometara, tipa Camino, ili tisuća, koje je sad in, popularno, izaći iz mode?
Sumnjam. Baš naprotiv. Ljudi će sve više tražiti udaljavanje od gradova meditacijom hodanja. Ljudi hrle u gradove, predoziraju se stresom, novcem, blještavilom i ispraznošću, a onda kreću tragati za samim sobom. Hodanje već više od pedeset godina u SAD-u i svijetu samo raste. Ne vidim tome skori kraj.

Kako ide prodaja knjiga?
Odlično. Prva naklada Barinškog epitafaje gotovo rasprodana, a trenutno sam u pretprodaju stavio svoj novi naslov, Upoznaj Hrvatsku osobno – Teslin priručnik za hodače. Ljudi pomalo kupuju, pomažu mi da skupim novac za tisak knjige.

Koji kanal je najunosniji? Promocije u knjižnicama? Planinarskim domovima? Web stranica?
Promocije su mi se pokazale najunosnijima, jer tu ostvarujem osoban kontakt s budućim čitateljstvom mojih naslova. Ti su susreti uvijek novost i iznova me raduju. Tako da mnogo unosnijim smatram emocije koje mi daju ljudi na promociji, uz kupnju naslova, nego suhoparni mail i prodaju knjige na takav način.

Knjižare? Pitam zato što sam ih silom nevolje prekrižio. Ne plaćaju. Neki su mi knjižari otvoreno rekli da neće prodavati moje knjige jer zahtijevam da plate moj dio, po ugovoru.
Imao sam deal s knjižarom i plaćali su me na vrijeme, ali trud koji su uložili u promociju knjige u njihovim knjižarama je bio apsurdan. Knjiga je valjda bila ispod pulta i to samo u jednoj knjižari. Na upit smiju li s mojom knjigom na Interliber i koji im popust odobravam sam im poručio da mi vrate knjige. Mi putopisci smo se organizirali i sami se pojavili na Interliberu na opće odobravanje ljudi, kupaca. Dakle, knjižare – ne, više. Eventualno u drugim državama gdje slanje poštarinom nije isplativa opcija za čitatelja.

Je li za reklamu korisniji Facebook ili Instagram?
Meni osobno Facebook. Imam više od 5200 followera, dok na Instagramu tek gradim bazu… iako nisam siguran znam li je graditi.

(Fotografiju Nikole Horvata snimio Dinko Špehar, ljubaznošću Nikole Horvata.)

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂