sto-sam-naucio-na-planini

Milan Majerović-Stilinović: Što sam naučio na planini

Neću se popeti na Drakensberg, ne ove godine, ne znam hoću li ikad. Ne zato što su ondje zmajevi, volim i zmajeve i brda. Nego, daleko je Južnoafrička Republika, dug je put dotamo, treba i vremena i novca i društva, a malo koga od mojih znanaca zanima baš Drakensberg. Gdje je to uopće, pitam se dok u minijaturnoj sobi hotela u Nici gledam crno-bijelu fotografiju ponosnoga tamnoputog ratnika. Izgleda kao da je snimljena tridesetih godina prošlog stoljeća.

Čovjek mojih godina ili nešto mlađi, u punoj formi, bos i polugol, štit i koplje, ukrasi oko ruku, čini se da je to sve što mu je trebalo da se popne i gordim pogledom zaokruži nad vrhuncima. Ispod njega oblaci, ili magla, iz nje se dižu moćne litice, doista izgledaju kao idealno poletište zmajeva.
Možda je ondje bio slučajno, a možda mu je prijevoz i honorar platio pariški fotograf iz čijeg je studija PhotoFactory slika naknadno i vjerojatno za povoljnu cijenu stigla do Nice, ovog hotela, ove sobe.
Mont aux Sources, “vrh izvora”, na njemu kolega planinar stoji, tako piše na poleđini okvira.

Sve je poželjno i ne znam kad ću sve to stići

Ratnikovo ga pleme sigurno zove drugim imenom. Trebalo bi otići onamo i doznati. Pitanje je zapravo kad je to uopće snimljeno, možda tek nedavno, možda čovjek samo vikendom oblači opremu naslijeđenu od djeda poglavice i dodatno zarađuje pozirajući jer mu plaća poštara ne prehranjuje mnogobrojnu obitelj.
U svakom slučaju, htio bih onamo, pinpoint Drakensberg, za to je najbolja pribadača s crvenom glavom. Imam ih još, pola u kutiji, pola već na karti, Kilimandžaro, Patagonija, Mont Blanc, Aljaska, Fudži, Nepal, Rushmore i Pirineji, nemam predrasuda, sve je poželjno i ne znam kad ću sve to stići. Toliko je svijeta, toliko planina i na njima toliko ljudi o kojima neću doznati ništa. Čovjek bi mogao sjesti i plakati.
Savjetujem si suprotno, umjesto nikamo treba nekamo. Ništa još, južna moja Afriko, treba spakirati već i jednodnevni ruksak za Drgomalj, Klek, Biokovo, Vaganski vrh i Učku. Onda preko granica: Blidinje, Durmitor, Jahorina, Triglav, Ohrid, Prokletije, to je izvedivo.

Knjigu Milana Majerovića-Stilinovića, Što sam naučio na planini, možete kupiti u web knjižari Libricona

Umjesto krila širim rajon

Mali ciljevi, kratke pruge, crvene točke u dostupno, umjesto krila širim rajon, korak po korak, plan: dan po dan. Točka A me vodi do B, od B ću do C, a onda jednom možda bude i D. Tijelo i glavu to hrani više od sanjarenja na vjetrometini vječitog “jednom”.
Na mojoj Medvednici, uostalom, Kameni svati, ondje još nisam bio! Ili ona luda stijena, Lička kapa pod Plješivicom, to tek izgleda kao poletište, barem za male zmajeve. Kad opet odem, pitat ću nekog da me uslika, pa poslati za dar na recepciju u Nici.
Naći će valjda neko mjesto, gdje god. “Rocky Wedding Party above Zagreb” ili “The Hat of Lika”, napisat ću otraga, za slučaj da koga bude zanimalo. “Oooh, Croatia, this looks exotic,” možda pomisli netko iz Malija ili s Vanuatua, “there be dragons“, kad odsjedne u toj sobi.

Samo

Društvo za penjanje su mi samo čisti Hrvati, i samo takvi Srbi. Samo pravi Bosanci. Obvezno moraju biti Jugoslaveni, ili barem Britanci u pet generacija, Amerikanci škotskih korijena, šutljivi belgijski stolari. Super su mi za društvo i napola Nijemci, četvrt Slovaci, Međimurci s dna tiblice, fetivi Splićani i samo purgeri iz užeg centra, ne priznajem ništa drugo.
Samo oni iz miješanih brakova, dečki i cure iz obitelji s pedigreom i oni koji nikad nisu upoznali pravog oca. Imam vrh-odnos samo s jednom portugalsko-njemačkom Francuskinjom, u njemu imamo samo troje djece koja često zaborave da imaju dvojno državljanstvo i jednog psa, mješanca. I oni su dobro društvo za uspone, klinci s psima, samo klinci, i samo psi.

S padobranom otvorenim za svaki vjetar

Frendice, samohrane majke češkog prezimena, one koje hrvatski danas pjevaju s talijanskim naglaskom, ili udane za Hercegovce i Norvežane, sve ste uvijek pozvane.
Moja su ekipa za gore oduvijek samo pravi Vlaji, rolingstonsi Bukovice i Zagore, dečki kaj haklaju košaricu po Novom Zagrebu, apatridi i vagabundi s kliznom adresom, istarski Slovenci što svijetom slijede svoje Kanađanke, Rumunji nasukani na plaže Floride, hrvatski Alžirci s padobranom otvorenim za svaki vjetar.
U planu penjanja još su mi i peruanski glasnogovornici rudarskih kompanija, lijevoliberalni čileanski intelektualci, mudri Pakistanci na radu u Indoneziji, utjecajne litavske TV novinarke i Argentinci kojima sam od prvog dana hermano.

Badanj

Do uzvišenja samo s pravim vjernicima, samo ako su prebjezi iz kršćanstva u židovstvo ili metodistice south of the border, uvjereni ateisti i dosljedno neodlučni agnostici, iskrene katolkinje i potihi pravoslavci, Muslimani od vakta i adventistički svećenici što spašavaju ugrožene duše i životinjske vrste.
Samo stvarno posvećeni ayurvedski iscjelitelji, licencirani majstori joge i tajlandske masaže, Ličani i vikendaši, dalmatinski jebivjetri, Metkovčani, Gorani, briselske žene od karijera i maksimirski autoserviseri.

I pokoja ljubavnica političara

Samo oni sa svim sakramentima, ili nijednim. Vjenčani u crkvi, na plaži ili u Las Vegasu, to su mi sve nužni kriteriji. Mogu i obitelji s planiranom djecom ili onom koja su se sretno zalomila, vječite djeveruše, razvedeni romantici s otplaćenim stanovima i impresivnom fonotekom.
Samo oni koji su služili civilno, bivša ili aktivna vojna lica, pederski parovi stabilnih građanskih karijera, LGBT aktivistice, svi koji znaju nekoga tko je prohodao Camino, veganski ratnici za prava životinja i lovci koji zimi hrane divljač, crossfit manijaci i opsesivne maratonke, samo rijetke face s naslovnica i pokoja ljubavnica političara.
Još samo bivši triatlonci i poneki lik u životnoj formi, glazbenici u stalnom usponu i producenti sa studiom na brdu, samo oni u krizi srednjih godina, s viškom kila, uspješni samostalni poduzetnici, tatini sinovi vječno u traženju posla, svi likovi generalno u banani. Skoro zaboravio, a bez njih ne idem – stare cure, mlade bake, mame kad se tome više nisu nadale, staložene promatračice s mostova okruga Madison, ženske koje imaju svoje ja i možda ali ne nužno pirsing, mačke i drugu knjigu u tisku.

Milan Majerović Stilinović na Premužićevoj stazi

Pun mi je ruksak etiketa

Pravo prvenstva imaju bivši branitelji, djeca cvijeća i udbaša, uzgajivači organske i majstorice sirove hrane, carinski službenici, prodavači magle i osiguranja, posrnuli poslovni anđeli, morske vučice i sirene radiofoničnih glasova, gastarbajteri i TV kamermani, osloboditelji stabala, kreativne direktorice i njihove mlađe sestre, zagovarači legalizacija, zvijezde u usponu, fotografi noćnog neba, reprezentativke nepobjedive unatoč protezama, tate s malom djecom, špiljari i loši gubitnici u Čovječe ne ljuti se, prijatelji mojih prijatelja, rođakinje iz drugoga grada i koljena, samo oni što znaju šutjeti i reći pravu stvar kad treba.
Samo ljudi, ljudi moji, trebao sam to možda odmah reći, ali zanimalo me dokle ćemo se pratiti. Oho. Hej. Ahoooj, vičem s prijateljima po šumi, doduše samo kad naiđem na svježe tragove medvjeda. Na sve treba biti spreman.
Spreman sam, dakle, penjati se sa svakim i ni s kim. Imam sto uvjeta, vidite gore uklapate li se po bilo kojem kriteriju pa se javite, ako ste za, mogli bi jednom uzaći. Ili barem odzdravite kad se mimoiđemo na stazi, i to je nešto. Tko ne odzdravlja, nećemo daleko. Vičite i vi, slobodno.
I samo još ovo, najvažnije, skinite etiketu da se možemo prepoznati. Pun mi je ruksak etiketa.

(Fotografije ljubaznošću Milana Majerovića-Stilinovića)

 

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

2 komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *