Boris Leiner: Sve bio je ritam, odlomak iz knjige

“Ti više nisi u Azri, poručio ti je Johnny”, rekao je Jurica Pađen tvrdo. Još je nešto govorio, ali ja ga nisam čuo. Kao maljem pogođen njegovim strašnim riječima drhtao sam cijelim tijelom. Plakalo mi se, povraćalo mi se. Kako me može samo tako pizdunski odjebati preko teklića Pađena?! Nakon punih deset godina odanosti! Zar nisam zavrijedio da mi to kaže u lice?! Bili smo na nesretnoj turneji i promociji albuma Zadovoljština 1987. po jugoslavenskim gradovima. Kritičari su nas sasjekli, jedino su još hvalili moje rokersko bubnjarsko srce. Atmosfera u bandu je bila dodatno napeta zbog bezočno kradljivih managera. Sve je kulminiralo tučom u svlačionici. Krenuli smo jedan na drugoga – on na mene pepeljarom, ja na njega stolicom. Da nas nije Jurica razdvojio, pala bi krv. To je KRAJ.

Dvojica najvećih Novog vala

A početak? Te 1978. živio sam u Trnskom. A u susjednom kvartu, Sigetu, živio je Johnny. U to je vrijeme tražio ljude za svoj bend. Nazvao sam ga. Dogovorili smo sastanak na okretištu tramvaja na Črnomercu. Dočekao me je nasmijan, pun zdrave i pozitivne energije. Kad smo se rukovali, osjetio sam njegov vatreni magnetizam, isti kao kad sam se rukovao s Mickom Jaggerom. Markantnih crta lica, blago zrikav i emancipiranih ušiju – odmah mi se svidio. Bez prestanka je pričao o svojim velikim planovima, dok smo išli k Srđanu Žlebačiću na kućnu probu. Srđan je bio basist – njih su se dvojica znali s Filofaksa. Srdačno nas je dočekao i ponudio fini čaj od jasmina. Imao je dugu, njegovanu kestenjastu kosu i jake brkove a la Mišo Kovač. Bio sam u društvu, a da nisam ni znao, dvojice najvećih autora i glazbenika Novog vala. Tek puno kasnije ću shvatiti koji sam srećković bio…

Knjigu Sve bio je ritam možete kupiti u Sandorfovom web dućanu

Johhny je u to vrijeme hodal bos

Bez Johnnyja mene ne bi bilo na glazbenoj mapi. Požurivao nas je da krenemo probati. Izvadio sam palice iz torbe od skaja u kojoj su još bili sendvič od parizera i mrkva. Ali to nisu bile bubnjarske palice, već aluminijske štrikaće igle plave boje sa srebrnim vrhom koje sam oteo mami. Pa i Johnny je u to vrijeme hodal bos. Bili smo dekintirani… Krenuli smo brzim tempom, ja sam lupal po jastuku i starom časopisu, Johnny i Srđan na suho po gitarama bez pojačala. Tempo se pojačavao… Johnnyjeve uši su se zacrvenile, a po dugom su mu znojnom vratu nabrekle žile dok je na suho pjevao Krvavu Meri. Srđan je zadovoljno žmirkao dok su mu prsti čupali žice. Ponesen silinom i zaraznim refrenom sramežljivo sam revao, “nikom nije dala olakooo”. Nakon tri sata svirke i uvježbanih šesnaest pjesama iscrpljeni smo zapalili pljuge. Bio sam fasciniran Johnnyjevon radnom energijom. Pitao me imam li bubnjeve? Da, da, neki stari Tacton, rekao sam razdragano, jer je to značilo da sam u bendu. Yeees, tako se kalio pravi rock ‘n’ roll.

Johnny vatra što sažiže, ja raspirujući zrak

Johnny je bio i ostao centralna figura mog života. Kao stariji brat, kao karizmatični vođa, kao velikodušni prijatelj. Bio mi je uzor kao originalni kreativac, obojio je moj život strašću i ozbiljnošću. Johnny je bio vatra što sažiže, a ja raspirujući zrak. Među nama nije bilo cmoljavih emocija, prije zdravi vojnički dril. Poveo me trnovitim putom do uspjeha… Na tome sam mu beskrajno zahvalan.

Johnnyja su se fanovi bojali

Kako nam je popularnost rasla, tako se broj papirića s telefonskim brojevima i ljubavnim pjesmama povećavao. Naime, ti su papirići, uz pokoji grudnjak ili znojne majice, tijekom naše svirke letjeli na binu. Najmanje ih je bilo oko Johnnyjevih nogu, jer su se njega fanovi bojali. Tek malo više ih je bilo oko bubnjeva, jer sam ja bio predaleko. Najviše ih je bilo oko Miše. Samo što ih on nije vidio, jer je prije izlaska na binu skinuo cvikere.

Mick Jagger je naš čovjek!

Sad kad je Kipp postao Azrin basist, prionuli smo na vježbanje udarničkim tempom. Za domaću zadaću trebao je skinuti pedesetak pjesama. Imali smo svakodnevne, iscrpljujuće probe, bilo kućne, bilo studijske. Johnny nas je drilao vojnički. Sirotom se Kippu doslovno dimilo iz glave. Srećom je blizu naše gajbe bio hašiš shop, pa smo se nakon svirke kulirali duvkom. Jedne takve opuštajuće večeri, uz plemeniti shit marokanac, gledali smo vijesti na TV-u. Prikazali su kuću u Hilversumu u kojoj je boravio Mick Jagger. Došao je u Nizozemsku snimiti svoj solo album. Hilversum je svjetski poznat po vrhunskim audiovizualnim studijima. Johnny i ja smo se značajno pogledali. Već smo mjesecima tražili izdavača za svoju novu ploču It ain’t like in the movies at all. Yes! Mick je naš čovjek, roker, on će prepoznati da je to vrhunska ploča, i pomoći će nam.

Johnnyjeva želja – moja zapovijed

Johnny mi je dao LP i naredio: “Predaj to Jaggeru, i ostavi mu kontakt adresu!” Tada, 1985., još nije bilo mobitela. “Tvoja želja – moja zapovijed!” odgovorio sam vojnički, i okrenuo se na peti put Hilversuma. Imao sam lukav plan kako doći do Micka. Kad sam stigao u grad oko 11 sati, bio je lijep, sunčan dan, što je rijetkost u kišnoj Nizozemskoj. Potražio sam turistički biro. Objasnio sam im da stižem iz Jugoslavije, kao predstavnik omladinske organizacije, te da imam s Jaggerom dogovoreni intervju. Oni su mi naivno dali plan grada i adresu hotela i kuće u kojoj je odsjeo. Lako sam pronašao hotel. Neugodno sam se iznenadio kad su mi na recepciji rekli da je Mick otputovao, te da poklon ostavim njegovom manageru. Hmmm, ne, fala. Nešto mi je govorilo da je on u blizini… Skočio sam u auto i krenuo u potragu za onom kućom s TV-a. Uskoro sam je ugledao. Bila je na uglu drugog bloka – lijepa građanska dvokatnica. Progutao sam slinu, stavio ploču pod mišku i hrabro zakoračio prema ulaznim vratima. Kratko pozvonih – ništa. Onda sam legao na zvono.

Jagger je teatralno uperio prst u mene

Konačno su se vrata otvorila. Na njima je stajala mlada žena, ljutito me gledajući. U nekoliko riječi sam joj objasnio razlog svog dolaska. “Gospodin Jagger je do kasno radio u studiju, i sad spava”, odgovorila je. Zahvalio sam se i vratio do svog auta. Pred ulazom se već okupila mlađarija – i oni su imali ploče u rukama. Bilo je jasno da Mick neće izaći na glavni ulaz. Stoga sam se odvezao do stražnje, vrtne strane, gdje je već čekala crna limuzina. Na trenutak sam ugledao Jaggerovu sjenu kako uskače u nju. Krenuli su. Na distanci sam ih pratio, i smješkajući se mislio – e nećeš mi pobjeći, crni Miče! Dovezli smo se do hotela jedan iza drugog. Micku je vrata otvorio grmalj, bodigard, i skupa su odšetali u hotel. Potrčao sam za njima, mašući pločom. Uto se Jagger okrenuo, teatralno uperio prst u mene, i gledajući me u oči gromoglasno povikao: “You are such a bad, bad guy – you shouldn’t wake me up so early!”

Sitne, ženskaste šake, magnetska karizma

Odmah je njegov čuvar gorila skočio prema meni da me onesposobi. Mick ga je u zadnji tren smirio. “But the woman on the door told me…” zacvilio sam. On me prekinu, šeretski se smiješeći:  “Woman? What woman?” “Young woman”, rekoh. Nasmijao se i upitao me: “What do you want?” Približio sam se i pružio mu ruku – iako je bio niži od mene, sitnih, ženskastih šaka, osjetio sam magnetsku snagu njegove karizme. U momentu sam zaboravio onaj dugi govor koji sam spremio. Samo sam izustio: “Donio sam Vam na poklon ploču koju je vrijedno čuti – ploču mog popularnog banda iz Jugoslavije.” Uzeo ju je, kratko se zahvalio, rekavši: “I gotta go now.” Stajao sam ispred hotela i pratio ga pogledom, kako sjeda na zadnji sic limuzine i nehajno baca ploču iza leđa… A ja sam mislio i nadao se da je to početak jednog divnog prijateljstva.

(Dizajn i ilustracije Davor Schunk)

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *