Neispričane i manje poznate priče o Apoksiomenu, na 90,000.000 eura osiguranom najvrjednijem muzejskom eksponatu u Hrvatskoj

Prije godinu dana otvoren Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju posjetilo je više od trideset tisuća ljudi. Daleko manje od megalomanski prognoziranih sto tisuća posjetitelja. U Firenci ga je od rujna 2006. do konca siječnja 2007. godine, dakle u četiri mjeseca van turističke sezone, vidjelo osamdeset tisuća. Ovog proljeća oko Uskrsa, u Malom Lošinju, tu i tamo je netko povirio kroz vrata muzeja i sva je prilika da će Apoksiomen ubrzo pasti u zaborav, to jest na teret lošinjskog proračuna.
Sedamnaest godina nakon vađenja iz mora imao bih još štošta reći o Apoksiomenovom marketingu, o smislu i koristi njegovih putovanja po svijetu, je li baš potrebna tako sofisticirana mikroklima, o odabiru naziva muzeja, turističkoj valorizaciji cijelog područja gdje je nađen, kvaliteti suvenira vezanih uz njega i još cijelom nizu kontroverzi, ali za sada želim ispričati samo ono što pouzdano znam o njegovom nalazu, vađenju i tumačenju uzroka njegovog potonuća kod Velih Orjula, nenastanjenog otočića dvije i pol milje jugoistočno od Velog Lošinja.

NALAZ. Godine 1996., nakon završetka rata, turizam se počeo vraćati u naše krajeve. Lošinj je od ranih šezdesetih, kada su se u svijetu počeli razvijati podvodni sportovi, poznat po lijepom i bogatom podmorju. No, paranoja JNA nije dopuštala da se razvije ronilački sportsko-rekreacijski turizam. Pogotovo je strancima bilo teško dobiti dozvole za rekreacijsko ronjenje. Poslije Domovinskog rata stanje se promijenilo i otvorilo se mnogo ronilačkih centara, koji su organizirali grupna ronjenja na atraktivnim lokacijama. Takav centar, koji je vodio vodio ronioce na “ekskluzivna” mjesta, bio je smješten u pitoresknoj lučici Sveti Martin na Lošinju.
Valonski Belgijac René Wouters je skoro cijeli kolovoz 1996. godine ronio u organizaciji Submartina. Kad je već iscrpio sve lokacije na koje ga je Submartin vodio, Wouters se po Svetom Martinu počeo raspitivati gdje još ima lijepih podmorskih lokaliteta kamo bi mogao ići roniti sam. U Svetom Martinu je boravio cijele dane, pio mnogo, mnogo piva. Često je boravio u Magazinu, konobi poznatog lošinjskog podvodnog ribolovca i poznavatelja podmorja Rade Manzonija. Kad se René ispitivanjem Radi Manzoniju već popeo na vrh glave, želeći ga se otarasiti pošalje on Renéa na ronjenje s unutarnje, zapadne strane Velih Orjula. Tu je dno dosadno, jednolično, muljevito, obraslo rijetkom zelenom travicom u kojoj osim pokoje zvjezdače i ježeva nema ničeg zanimljivog, sve do dubine od preko četrdeset metara, na koju René ne roni. René je otišao roniti tamo, i nakon tog dana doista više nikoga nije ispitivao kuda da ide roniti. Još je par dana odlazio na ronjenje i onda je otputovao.
Kako se poslije ispostavilo, naš René je još dva puta bio u Velom Lošinju skoro inkognito, van turističke sezone, što je u velološinjskoj lučici Rovenska doista izazvalo čuđenje. Ali, budući da su domaći ljudi navikli da turisti izvode svakakve ludorije, nisu baš previše obraćali pažnju na to kuda i zašto mala grupica ronilaca u studenom – kad su dani kratki, more mutno i hladno – ide roniti na nezanimljive Orjule.
I onda me u travnju 1999. nazvao načelnik Odjela za zaštitu spomenika kulture iz Restauratorskog zavoda Republike Hrvatske, dr. Mario Jurišić, za prijatelje Jura. Pitao me bi li na Lošinju mogao naći nekakav brod, adekvatan za dizanje većeg tereta s dna, ali da sve to treba biti diskretno. Na moje pitanje zašto je tako tajnovit, nije mi odgovorio. Predložio sam mu da se poveže s mojim bratom, koji je imao ronilačku baržu dugačku trideset i pet metara, potpuno opremljenu za najsloženija ronjenja na velikim dubinama, i vrhunski obučene, profesionalne ronioce. “Joj, pa da! Vlade se nisam sjetio. On i njegov Zvonko će biti idealni”, odgovorio je. Na moje opetovano pitanje o čemu se radi, odgovorio je: “Buš videl! Strašna stvar. Svjetska!”

ZAŠTO JE WOUTERS TOLIKO ČEKAO? Što je bilo između 1996. godine, kada je statua pronađena, do 1999., kada je izvađena? Pripremajući ovaj tekst došao sam do nekoliko verzija o tome. Verzija koju sam ja znao, a koju sam djelomično čuo od samog Woutersa (na gornjoj fotografiji drugi s lijeva, u gumenom odijelu) i mog pokojnog brata Vlade, koji je sudjelovao i u svim naknadnim istraživanjima, glasi otprilike ovako.
Kada je Rade Manzoni poslao Woutersa na onaj nezanimljiv teren, roneći od plitkog prema sve većoj dubini, očekujući konačno to lijepo podmorje koje mu je Manzoni obećao, na dubini od četrdeset i pet metara, što je za Renéa bilo već ekstremno duboko, nabasao je na brončani kip ljudske veličine. Bio je to naš današnji slavni Hrvatski Apoksiomen.
René je te godine ronio još dva puta, a nakon što je ustanovio da sam ne može kip niti pomaknuti, a kamoli izvaditi, otputovao je u Belgiju. Tamo je tajni nalaz povjerio dvojici prijatelja, s kojima se kasne jeseni vratio na Lošinj i na Orjule. Opet nisu uspjeli napraviti ništa. Vratili su se kući i napravili plan da idu u deal s nekim tko ima veće iskustvo i bolju opremu. U toj su potrazi došli do Roberta Stenuita (na gornjoj slici treći s lijeva, s naočalama i bijelom vunenom kapom), jednog od najvećih i najuspješnijih svjetskih hidroarheologa. Stenuit je odmah, po slikama koje mu je Wouters pokazao, procijenio da se radi o iznimnom nalazu. Odglumio je da je zainteresiran da to odradi s Woutersom, ali da prije konačne odluke želi točno, na licu mjesta, vidjeti o čemu se radi. Otišao je na Lošinj, uvjerio se o čemu se radi i nakon toga je po belgijskom ministarstvu kulture kontaktirao našeg veleposlanika u Beneluxu, baruna Janka Vranitzany-Dobrinovića. Vrhunski intelektualac i ljubitelj umjetnina odmah je reagirao. Obavijestio je našeg ministra kulture Božu Biškupića i stvar se pokrenula u legalnom smjeru. Robert Stenuit je sa svojom fondacijom Group for Underwater Post-medioeval Archeological Reserch (GRASP) i britanskom neprofitnom tvrtkom Oxford Maritime osigurao značajna materijalna i tehnička sredstva za vađenje, kao i za naknadna istraživanja okolnog podmorja.
Druge verzije koje sam čuo donekle se razlikuju u redoslijedu događanja. No one i nisu toliko bitne za zaključak da René Wouters nije zadužio cijelu hrvatsku, pa i europsku hidroarheologiju, nego eto nije uspio u svom naumu, i to samo zato jer je zagrizao preveliki zalogaj. Za tu tvrdnju je, uostalom, potvrdu dao i sam Wouters, koji mi je iduće godine u Svetom Martinu, pijan – in vino veritas! – a to je nažalost bio vrlo često, kazao: “Znaš, Balenoviću, novine su pisale da sam ja u trenutku kad je kip bio izvučen na palubu Zvonka zaplakao od ganuća jer se otkinula njegova glava. Jesam vraga! Zaplakao sam jer sam shvatio da sam, još dok za kip nije znao nitko osim mene, na dnu trebao samo malo jače uhvatiti glavu, otkinuti je i lijepo, bez problema, odnijeti. Za nju bih bio dobio barem milijun eura”.
Nevjerojatno je što se u medijima, ali i službenim dokumentima, stalno ponavlja Woutersovo ime, kao ime poštenog nalaznika, a prema našim zakonima već je i to što nalaz nije prijavio nadležnim vlastima kazneno djelo.

VAĐENJE. Stalno i svagdje se govori kako su kip izvadili ronioci specijalne policije MUP-a i Ministarstva kulture, to jest ronioci Arheološkog muzeja u Zadru. To nije točno. Ronioci specijalne policije su zaronili nekoliko puta bez ikakvih konkretnih rezultata, a dvojica su zbog nepridržavanja procedure dekompresije pri izranjanju završili na liječenju u rekompresijskoj komori tvrtke Submar, koja je bila na Zvonku. Sve potrebne pripremne radnje na dnu, postavljanje kipa na na licu mjesta napravljen “lafet”, obavila su samo tri ronioca tvrtke Submar: Marino Brzac, Patrik Muškardin i Kruno Lekić, opremljeni video i telefonskom vezom s brodom na kojem je njihov rad na dubini koordinirao moj brat Vlado. U lipnju iste godine ekipa GRASPA, Oxford Maritima, Submara i Arheološkog muzeja iz Zadra je najsuvremenijom opremom za pretraživanje podmorja do deset metara u dubinu sedimenta nastavila pretraživanje dna, ne bi li se pronašli još neki ostaci broda ili tereta koji bi se mogli povezati s nalazom Apoksiomena. Pretraženo je oko pedeset tisuća četvornih metara podmorja. No, bilo je dovoljno da se netko iz miljea naše službene hrvatske hidroarheologije nađe uvrijeđen jer uz Stenuita i ostale znanstvenike i vrhunske profesionalce nije mogao biti u centru pažnje i odlučivanja, pa da minira nastavak cijelog projekta prikazujući ga besmislenim, pa čak i “sumnjivim”.

APOKSIOMENOVO POSLJEDNJE PUTOVANJE. Službeno tumačenje kako i zašto se Apoksiomen našao upravo na tom mjestu je da je kip bio teret nekog rimskog broda koji je iz Dalmacije, najvjerojatnije iz Salone, plovio u neku od velikih sjevernojadranskih luka, kao što su u doba ranog Rimskog Carstva bile Akvileja, Ravenna ili Pula, ili možda na Brijune. Navodno je to tumačenje “na temelju dosadašnjih istraživanja” dao akademik Nenad Cambi iz Splita. Naprosto ne mogu vjerovati da je akademik Cambi, čovjek od mora i struke, mogao “na temelju istraživanja” stati iza takve besmislene tvrdnje. Svatko tko je bilo kakvim plovilom plovio iz jugoistočnog smjera, od Oliba, Silbe ili Premude, preko Kvarneričkih vrata, do Lošinja i dalje prema Istri, nije se nikako u pogibelji mogao naći na mjestu gdje je kip nađen.
Želim tu tvrdnju obrazložiti. Rimske onerarie, zdepaste lađe s četvrtastim jedrima, plovile su isključivo po povoljnom vremenu; s vjetrom ni prejakim nit’ preslabim, i to po mogućnosti da puše iz krmenog kvadranta. U protivnom bi se sklanjale u sigurne luke, uvale ili jednostavno u zavjetrinu, čekajući povoljan vjetar. Kvarnerička vrata, to jest predio između silbljanskog arhipelaga i Ilovika, jedan je od najzahtjevnijih dijelova plovidbe od Dalmacije do Istre. Dakle, prije nego bi krenuo od Silbe ili Premude prema Iloviku kapetan koji je vozio Apoksiomena dobro bi promotrio nagovještavaju li oblaci na vrhu Velebita buru, ili tamni oblaci na zapadnom horizontu neveru “od ponenta”. Ako mu je vrijeme bilo povoljno, najbolje neki lagani jugo, nakon dva sata plovidbe došao bi do rta Radovan na Iloviku i dalje zapadnom stranom Ilovika i Lošinja do Unija i Istre. Da je bilo tako, danas mi ne bismo imali o čemu raspravljati. Apoksiomen bi negdje u srednjem vijeku bio rastopljen i izliven u nekakvo crkveno zvono. Da je vrijeme bilo loše, kapetan ne bi preko Kvarneričkih vrata ni krenuo. Prema Cambijevoj teoriji, očito je da ga je tijekom te dvosatne plovidbe preko kanala iznenadilo loše vrijeme. Jaka bura, jugo ili “ponenat” (zapadnjak). Ako je počelo jugo, ništa lakše: vjetar i valovi u krmu, lađa se propinje, možda koji val nalije vodu u potpalublje, ali brod dobiva na brzini i za manje od jednog sata bi obišao rt Radovan i ušao u kanal između Ilovika i Sv. Petra. Tu je sasvim siguran, čak ima i naselje gdje se može opskrbiti s vodom i hranom. U slučaju nevere sa zapada, jedino što mu preostaje je riskantni manevar okretanja za sto i osamdeset stupnjeva i bijeg natrag prema Silbi ili Premudi. U takvom manevru može se prevrnuti cijeli brod, a pogotovo ispasti kip s palube. Opet nije mogao stići do Orjula. Bura je najgora varijanta. Ona u vrlo kratkom vremenu počinje puhati i dizati nepravilne visoke i oštre valove. Za petnaestak minuta nakon što je počelo puhati brod i posada su u velikoj opasnosti. Jedino što kapetan može napraviti je skratiti jedro na minimum, svom snagom držati kormilo protiv vjetra i moliti Neptuna i sve ostale raspoložive bogove da se dočepa, opet spasonosnog rta Radovan, sada s jugozapadne strane. Drugih opcija nema! Niti danas, niti pred dvije tisuće godina. Dodatna otegotna okolnost su dvije gotovo nevidljive pličine s južne strane Orjula, koje je veoma teško zaobići. Dakle, jednostavno je nemoguće da se brod koji plovi iz Dalmacije izravno za Istru, bilo vrijeme lijepo ili ružno, nađe na mjestu gdje je nađen Apoksiomen.
Ali, pretpostavimo li da je brod plovio iz Osora prema jugu, onda priča ima smisao. Treba napomenuti da je u to doba Osor bio razvijen i bogat grad, trgovište i plovni put. Nije bez razloga već u to doba bio prokopan plovni kanal koji i danas formalno razdvaja otoke Cres i Lošinj. Po tom scenariju, brod plovi mirno u Lošinjskom kanalu, između Lošinja i južnog dijela Cresa (područje Punta križa), a ako ga kad izađe iz zavjetrine Punte Križa iznenadi bura, jedino logično mjesto gdje može naći prvu privremenu zaštitu od vjetra i valova je upravo sjeverozapadni dio otoka Vele Orjule. Kad vjetar oslabi, krenut će na sasvim sigurno sidrište u kanalu između Ilovika i Sv. Petra.
U međuvremenu sam saznao da mnogi arheolozi prihvaćaju kao najvjerojatniju ovu moju teoriju, ali im je nezgodno proturiječiti uvaženom akademiku. Žalosno! (Članak na ovu temu sam objavio u reviji More još u listopadu 2006. godine).

ZNANSTVENO-TURISTIČKO VREDNOVANJE NALAZA. Naša pseudoznanstvena arheološko-povjesničarska elita se naprosto natječe u davanju ovoj statui čim manje povijesno-umjetničke vrijednosti. Govore o “helenističkoj kopiji”, “nepoznatom autoru”, o “rimskoj kopiji” i tako dalje, kao da se boje da ih netko ne ukori ako bi, uzevši u obzir cijeli niz argumenata, djelo pripisali jednom od najpoznatijih antičkih umjetnika uopće, Lizipu. Sastav bronce, kvaliteta lijevanja, proporcije tijela, finoća detalja i usporedba s drugim Lizipovim djelima daje za pravo da se uz malo smjelosti Apoksiomena s Lošinja – tako bi trebalo glasiti službeni naziv – proglasi originalnim Lizipovim djelom. Takva atribucija zasigurno bi povećala interes posjetitelja, i naravno, potakla znanstvenike iz cijelog svijeta na raspravu o umjetničkom djelu čija je pojava obogatila cijelo svjetsko kiparstvo. U proljeće 2011. u Malom Lošinju je organiziran dvodnevni simpozij o fenomenu Apoksiomena. Tamo je samo naznačen smjer u kojem bi se terenska, laboratorijska, povjesničarska i razna druga multidisciplinarna istraživanja trebala nastaviti. Na simpoziju je zaključeno da će se znanstveni skupovi organizirati svake godine, no više ih nije bilo. Nema veze, samo neka on čuči tu kod nas, u kapsuli s posebnom mikroklimom, a sve ostalo nije važno.
Ne samo da se odlučnijom atribucijom moglo i trebalo povećati interes za posjet Apoksiomenovom muzeju, nego se uz malo licentie poeticae mogao lijepo složi cijeli mozaik njegovog potonuća. Naime, nepune dvije i pol milje, tri i pol kilometra južno od Apoksiomenovog nalazišta, u mirnom i tihom kanalu između Ilovika i Lošinja moj brat i ja smo u siječnju 1962. godine našli ostatke rimskog brodoloma s teretom od preko tisuću amfora. Prema položaju tog, za ono doba iznimno velikog broda, vidljivo je da je jednostavno, mirno, potonuo u uspravnom položaju usmjeren prema ilovičkoj luci. Taj lokalitet je detaljno istražen i osim amfora nađeno je samo nekoliko uporabnih ostataka brodskog inventara. Brodska sidra nisu pronađena. To vuče na interpretaciju cijele priče na otprilike ovakav scenario.
Brod je natovaren amforama s vinom (u talogu u amforama pronađene su koštice grožđa) u utrobi broda i brončanom statuom na palubi krenuo iz Osora i od iznenadne bure se sklonio na Orjulama. Vjetar pojačava, niski otočić štiti od valova, ali ne od vjetra, sidro počinje “orati”, suprotna obala Lošinja je udaljena samo pola milje i vjetar može vrlo lako baciti brod na tu obalu, gdje mu nema spasa. Kako bi mogao upravljati jedrom, okrenuti niz vjetar i sigurno doći u ilovičku luku, kapetan naređuje da se sidreni konopi posijeku i kip baci u more. No brod je prekrcan, valovi pune brod morem, posada ne uspijeva dovoljno brzo izbacivati vodu i tik pred ulazom u luku brod tone. Tu je more mirno, brod je potonuo na dvadeset i dva metra dubine, što znači da mu je paluba bila na najviše osamnaest metara, a to je za ondašnje ronioce bila sasvim prihvatljiva dubina. Idućih dana oni vade gotovo sav brodski inventar, ali amfore ne mogu!
Takva priča je idealna za turističku promociju, a ideje što se sve na taj scenarij može izvesti kreativnim promotorima turističke destinacije trebale bi navirati jedna za drugom. Svaki grčki otok ima svoju Zeusovu ili Posejdonovu pećinu, a turiste na Rodosu uopće ne brine je li Venera iz pjene izronila na ovoj ili onoj punti.
E, kod nas ne može! Arheolozi su na ilovičkoj olupini pronašli novčić s Trajanovim likom, što brodolom datira u drugo ili treće stoljeće nove ere, a potonuće Apoksiomena je datirano u prvo stoljeće prije nove ere, jer su tako, suprotno raspoloživim materijalnim dokazima, odredili akademik Nenad Cambi i profesor Vicenzo Saladino iz Firence. Naime, metodom izotopa C14 ustanovljeno je da je miš koji je savio gnijezdo u Apoksiomenovoj nozi, dok je on neupotrijebljen ležao u nekom podrumu, papao masline i trešnje oko pedesete godine nove ere, a komadići drva nađeni u nozi datirani su na 110. godinu.
Zar sve to ne dokazuje koliko još ima posla oko Apoksiomena? Za znanstvenike, umjetnike, turističke motivatore i “brendatore”.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *