Davor Pelivanović i Damir Đaniš su u Poduzetnički inkubator BIOS ušli s jednim jedinim starim tokarskim strojem. Danas imaju halu u poslovnoj zoni, deset zaposlenih, a gotovo sve što njihov D&D metal proizvede izvezu u Norvešku i Švedsku. Poduzetnički inkubator pomogao im je subvencionirajući najam prostora, organizirajući edukacije i radionice s poduzetnicima potrebnim temama, savjetovanja, koristio im je i subvencionirani nastup na sajmovima, a partner inkubatora, Centar za poduzetništvo Osijek, omogućio im je kontakt s tvrtkama iz Norveške. Ekipa iz inkubatora i poduzetničkog centra pomagala im je u prvim pregovorima, prijevodima dokumenata, organizaciji putovanja i sličnim poslovima na početku suradnje s Norvežanima.
Osnovno pitanje vezano uz poduzetničke inkubatore, kao i za većinu institucija na razini lokalne samouprave i državne uprave, jest pitanje o isplativosti, to jest potrebi postojanja tih institucija. Dva su stava koja možemo pravdati argumentima. Da, poduzetnički inkubatori su potrebni, oni pomažu poduzetnicima početnicima, sudjeluju u ekonomskom razvoju neke regije. S druge strane, ne, oni uopće nisu potrebni, jer samo troše državni i lokalni novac koji bi mogao biti dodijeljen direktno poduzetnicima. Istina je najčešće upravo tamo gdje i treba biti – negdje između.
Kao primjer uzet ću Poduzetnički inkubator BIOS, koji je prošle godine proslavio dvadeset godina od osnivanja i u kojemu sam zaposlen jedanaest godina. Prvih šest godina inkubatora direktor kojega je imenovao osnivač i vlasnik, Grad Osijek, primao je subvenciju za poslovanje, dovoljnu za isplatu njegove plaće i plaćanje režija. I upravo to je i radio. Isplaćivao si je plaću, plaćao režijske troškove i pisao izvješća koja su se sastojala samo od tih nekoliko stavki. Na poneko pitanje na gradskom vijeću što on radi i što radi inkubator odgovorio bi kako telefonom komunicira s poduzetnicima i savjetuje ih, i to je bilo sve što je mogao reći. Godine 2002. u inkubator dolazi nova uprava i odmah počinje renovirati prostor koji je grad namijenio za rad inkubatora. Početkom 2003. ulaze prvi stanari i inkubator počinje ostvarivati svoju ulogu – poticati razvoj poduzetništva potporama poduzetnicima početnicima. Jedan od prvih stanara inkubatora bio je i obrt u vlasništvu dvojice s početka teksta. Obradom metala su se bavili u garaži u malom mjesti pored Osijeka, Bizovcu.
Dvije hale inkubatora popunjene su relativno brzo i shvatili smo da ga je potrebno širiti, to jest trebao nam je dodatni prostor. Grad Osijek, kao ni inkubator, u to vrijeme nemaju dovoljna novca za izgradnju i opremanje novog prostora, pa se okrećemo fondovima Europske unije. Danas su fondovi EU opća priča i svako selo ima barem jedan projekt sufinanciran iz tih fondova, ali prije jedanaest godina nije bilo tako. S vrlo malo informacija i nepostojećim sustavom edukacije o fondovima EU, uprava inkubatora, koji tada imao tri zaposlena, krenula je u pripremu projekta izgradnje i opremanja nove hale – tehnološkog odjela inkubatora. Istodobno smo pripremali dokumentaciju za uvođenje certifikata kontrole kvalitete ISO 9001, međunarodnu konferenciju o poduzetništvu Uloga poduzetničkih inkubatora u razvoju konkurentnosti i DVD set čija je osnovna tematika pokretanje poduzetničkog poduhvata. Da napomenem još jednom – u to vrijeme inkubator broji tri zaposlena. Direktor USAID-a u Hrvatskoj poslušao je o aktivnostima inkubatora, spremno je sufinancirao organizaciju konferencije i izradu DVD seta – uz napomenu kako je gotovo siguran da nećemo uspjeti ostvariti sve što smo zacrtali. Polovinom rujna iste godine organizirali smo međunarodnu konferenciju o poduzetništvu na kojoj je inkubator dobio certifikat ISO 9001, a u materijalima konferencije svim sudionicima bio je podijeljen i DVD set s emisijama i temama o pokretanju poduzetništva. Dva mjeseca nakon toga u inkubator stiže i odluka kako je projekt izgradnje tehnološkog odjela prihvaćen i financirat će ga fond EU.
Godine 2009. dovršen je i pušten u funkciju novi objekt, a nekoliko mjeseci nakon toga u inkubator dolazi nova uprava. Već nakon godinu dana i novi je objekt popunjen i tijesan, pa se priprema projekt za izgradnju nove modularne hale na mjestu jedne od dvije stare hale. Projekt je također dobro ocijenjen i financirao ga je fond EU, te je 2013. godine otvorena i puštena u pogon i nova zgrada inkubatora.
Trenutno je inkubator popunjen gotovo sto posto, stanari su četrdeset i jedna tvrtka i obrt s više od stotinu i šezdeset zaposlenih. Svake godine u inkubatoru se otvara nekoliko desetaka radnih mjesta, a iz inkubatora uz tvrtke koje su uspjele opstati na tržištu potpuno samostalno izlaze i tvrtke s po četrdeset i pedeset djelatnika.
Što naši stanari kažu o nama? Po dolasku u inkubator prvo uoče olakšanje u početku poslovanja – uređeni i opremljeni prostor s uvedenim internetom, u koji treba samo postaviti računala i početi raditi. Međutim, nakon nekoliko mjeseci rada subvencionirani i opremljeni prostor kao benefit dolaska u inkubator pada na treće ili četvrto mjesto. Na čelu ljestvice pojavljuju se druge koristi koje stanari, poduzetnici, imaju od inkubatora: savjetovanja i edukacije, umrežavanje, radna atmosfera. Nedavno je poduzetnik poželio ući u inkubator. Kako nije početnik, mogao je ući samo po komercijalnoj cijeni, bez subvencioniranja prostora. Na moju primjedbu da po toj cijeni može unajmiti prostor i u centru grada (iako je Osijek relativno mali grad, inkubator je ipak na periferiji), odgovorio mi je kako mu u inkubatoru odgovara radna atmosfera.
Iz ovog primjera vidljivo je da instituciju ne čini niti naziv, niti osnivač, kao ni mjesto osnivanja, već samo i isključivo – ljudi. Ljudi koji upravljaju i ljudi koji rade u instituciji. U istom inkubatoru, koji je osnovao isti grad, s istim sredstvima i prostorom, jedna uprava je šest godina samo sebi isplaćivala plaće, a druga je u roku pet godina proglašena najboljim inkubatorom i tehnološkim parkom u Hrvatskoj.
Također je vidljiv i prirodni put kako neke infrastrukturne projekte treba raditi – u modulima prema stvarnim potrebama, a ne kao ekstremne megaprojekte – tipa tehnološki parkovi od 15.000 kvadrata – koji će nakon što se završi investicija ostati prazni jer prostor na kojemu je takav projekt izrađen nema potencijala za korištenje infrastrukture koja mu je poklonjena. Imamo i jednih i drugih primjera, i zbog toga je istina da ima inkubatora koji stvarno pomažu razvoju poduzetništva, kao i inkubatora za koje bi bolje bilo ugasiti i subvencije dati direktno poduzetnicima.
Kako pokrenuti inkubator, how to za lokalnu samoupravu. 1) Istražiti potencijal – imate li u području svoje samouprave i u susjedstvu dovoljno poduzetnika početnika i otvara li se dovoljno novih tvrtki i obrta kako bi inkubator imao stanare. 2) Pripremiti projekt – građevinsku dokumentaciju i prijavu za fondove kako bi se projekt mogao prijaviti za sufinanciranje; voditi računa o veličini inkubatora. 3) Pronaći čovjeka ili više njih koji će voditi inkubator, a koji imaju dovoljna znanja i iskustva o poduzetništvu i voljni su pomagati poduzetnicima. 4) Ugovoriti odnos između općine/grada i inkubatora u kojemu će se definirati obaveze i prava jednih i drugih, to jest aktivnosti koje će općina ili grad sufinancirati u inkubatoru. 5) Promocija inkubatora – kako bi poduzetnici u okolini znali što inkubator nudi.
Kako postati stanar inkubatora, how to za poduzetnike. 1) Provjeriti je li moja tvrtka ili obrt prihvatljiv stanar; većina inkubatora na svojim stranicama ima informacije o tome, ali ponekad je dobro i najaviti se na razgovor. 2) Popuniti zahtjev za ulazak u inkubator, po potrebi i druge dokumente, recimo poslovni plan. 3) Potpisati ugovor o pravima i obavezama inkubatora i stanara. 4) Uključiti se u sve inkubatorove aktivnosti, edukacije, radionice, savjetovanja. 5) Aktivnom komunikacijom s upravom inkubatora iskazati svoje potrebe i polja u kojima inkubator može pomoći u razvoju.
