Oko petnaeste minute kratke ćakule nakon otvorenja izložbe Scenografija namjere Ivice Ivčevića voditeljica Živog ateljea DK Maja Subotić reče, ma skoro je zavapila, da sceni nedostaje kvalitetne kritike. Ispričao sam joj kako je dnevni list odabrao tko će pratiti crkvu. Glavni urednik je pozvao neraspoređene, novinare bez sektora. Pitao je tko zna Oče naš. Tko je znao, dobio je sektor. Tako je s crkvom, u Hrvatskoj važnom temom. Onda možete misliti kako su novine birale glazbene ili likovne kritičare. Grimasa.

Nisu oni našli njega, Ivica Ivčević je našao Živi atelje. “Prvo volim pročitati o čemu se radi. Artistic statement. Ivica je u svom prijedlogu imao jako sirove, jednostavne, kratke rečenice. Kaži što je to, iz sebe. Njegov artistic statement je vrlo osobno promišljanje o postojanju. Nama je bitno da umjetnik zna što radi. Ne mora to biti njegov dovršeni rad, već da se vidi da promišlja. Prepoznamo li da je djelo početak nekog nastojanja, da se umjetnik može razviti u nešto više, krenem proučavati rad koji je prijavio. Vizualno. Proizvede li rad ikakav osjećaj – srdžbu, ljutnju, tugu… – ima pozitivnu ocjenu. Scenografija odluke u meni je izazvala nelagodu. To je bio moj prvi osjećaj. Nakon toga je bilo – hm, ovo je hrabro. Nakon što smo ga prihvatili, upoznala sam Ivicu kao čovjeka, kao prijatelja. Tek sam onda shvatila koliko je moralo biti duboko, da on s nečim tako jako, jako intimnim izađe van. Jako se razgolitio.”
(Ivicu sam zamolio da mi maila artistic statement koji je poslao Živom ateljeu. Odgovorio je da je to nešto nebrušeno, ne želi da tako detaljno izlazi prema van, Maji je to poslao samo da kontekstualizira fotke.)

Ivica je financirao izradu fotografija, Živi atelje tisak kataloga, plakata. I eto nas, izložba je otvorena, stotinjak ljudi uz loše ili osrednje vino i solidnu rakiju priča o Ivčevićevim fotografijama, pa kamo ih ćakula odvede.
Mislim da su Sljeme, Klovićevi dvori i Muzej suvremene umjetnosti najveće vrijednosti Zagreba. Ne nužno tim redom. A Ivčevićeve fotografije izložene u Živom ateljeu jedan su od razloga zašto se zalažem da čak ni obožavani Klovićevi dvori i MSU, gdje sam se nagledao neopisivih ljepota, ne dobiju ni lipu od poreznih obveznika.
Ivčevićeve fotografije bolje su od dosta toga izloženog u Klovićevim i MSU. Koji često, jer im se može, stave, ma ne trash, treš je umjetnički pravac, nego čisto smeće, junk. Tamo sam se nagledao fotografija koje nikakav artistic statement ne može izvaditi. Ni da se najveći genij fotografije podmetne i proba napisati nekoliko rečenica kojima bi spasio stvar, ni da nobelovca za književnost zamoliš da investira malo svoje reputacije, ne ide. Naprosto vidiš da su okidanja koja bi moglo snimiti petogodišnje dijete završila na svetom mjestu zato što se netko igra našim parama. I kakvu god glupost napravio naših para nažalost ne nestaje. Nepoznata galerijica takvo si ponašanje ne može dopustiti.
“Kataloge, plakate i sve ostalo financiramo donacijama s prošle izložbe. Još smo vrlo mlada udruga, ulazimo u treću godinu postojanja. Ako ljudi kojima si okružen imaju cilj, rade za važnije dobro, onda ne odlučuju financije hoćeš li nešto raditi ili nećeš. Sve se bazira na volontiranju. Netko postavi izložbu, netko napiše tekst, netko na kraju krajeva počisti nakon izložbe”, kaže Maja. “Općenito, u Hrvatskoj nema dovoljno novca. To je izlika da se umjetnost ne konzumira, ili da se ne stvara. Mi smo veliki kružok. Nama je najbitnije da se umjetnost krene konzumirati. Umjetnost konzumiraš gledajući i dajući svoju impresiju o tome, razgovarajući. Konzumacija nije vješanje slike na zid. Umjetnost je bilo što što se iznosi. Autor kreće od svoje impresije. Papirom, fotoaparatom, bilo čime, on iznosi publici, komunicira s publikom. Danas postoje dva tipa posjetitelja izložbi. Prvi se dolazi pokazati, isključivo zbog nekakvog statusa, jer eto, tamo i tamo se mora biti. Drugom tipu je to odbojno, ljudi se ne mogu opustiti. Živi atelje nije samo galerijski prostor. Imamo radionice s azilantima, fotografske razgovore, čajanke… naše djelovanje je vrlo široko. Nama je bitno da ljudi dođu i konzumiraju rad. Da mogu nepretenciozno razgovarati o radu, bez straha kako će se umjetnost interpretirati”.

Ivčević će možda prodati svoje slike po kunu ili milijun, možda će ih pokloniti. Živi atelje će možda dobiti nekoliko milijuna kuna donacija, a možda će sutra propasti. I to tako treba biti, to je super. Korak po korak, bez lipe poreznih obveznika, bez i jednog osvrta mainstream medija, Hrvoja Slovenca ćemo proizvesti kod kuće, nećemo ga uvesti iz Amerike. Napravio je taman takvu karijeru, fotografije mu kupuju the institucije, da bi ga se moglo pisati kurzivom, Hrvoje Slovenc, ili u navodnicima.
Ispričao sam Maji anegdotu o ekipi osječkog Poduzetničkog inkubatora na edukaciji u Nizozemskoj. Pitali su domaćine koja je najuspješnija priča njihovog inkubatora, a oni su odgovorili – booking.com. Wow! Bila bi fora da Živi atelje za koju godinu na isto pitanje odgovori – Hrvoje Slovenc. “Mi ne pristupamo na taj način. Ovo nikad nije bila i nikad neće biti nekakva elitistička galerija. Ni najmanje tome ne težimo. Ali ne bi nam smetalo da netko od ljudi koji su počeli kod nas prodaje fotografije za tri milijuna dolara. Dapače! Bilo bi mi iznimno drago”, kaže Maja.
No, država igra ulogu mecene. Kralja, plemića ili pape. Postoje kritičari mahom selektirani kako je opisano na početku teksta, i publika koja se oblači kako se od nje očekuje. A eto, u dvorištu u Ilici 110 stotinjak ljudi neopterećno razgovara o umjetnosti, a o vama se piše na blogu. Izgradnja iz temelja. “Dobro formulirano. Tako je! Ovo što mi radimo je vrlo esencijalno, bez sljedećih koraka. Mi smo najsretniji kad netko napokon skupi hrabrost. Sve ili gotovo sve je nametnuto. Mi smo nekakva slobodna zona u trenutnoj hijerarhiji. Uvijek smo otvoreni za studente koji nam ulete. Imamo mogućnost probrati ljude koji bi htjeli izlagati kod nas, a za koje smatramo da ih je vrijedno prikazati. Čast mi je ako smo nekoga uspjeli iskopati i dali mu šansu da napokon izađe. Ova naša intimna atmosfera umjetniku omogućava da se osjeća ugodnije i da mu je lagodnije prikazati svoj rad. Pokazivanjem rada se ogoliš, pokažeš dušu i onda čekaš da te šamaraju.” Vi ste ekvivalent kazališta po stanovima? Vrhunac kazališta, Moskva osamdesetih? “Voljela bih da jesmo. To bih shvatila kao kompliment”.