Kritičarima i kritizerima hrvatskog turizma Dolomiti bi bili dobra škola. Dobra, a ne preskupa. Na samo 35 eura plina od Zagreba (plus vinjeta u Sloveniji i sitniš za cestarinu u Italiji), mogu hrvatsku ponudu usporediti s ponudom destinacije koja je istoznačnica za turizam.

Badia. Može se reći i razvikana Badia. Ne računajući hotelske, samo dva restorana. Tri smo dana večerali u bližem našem apartmanu. Ponuda ista kao u bezbrojnim lokalima na Jadranu. Tjestenina, pizza, lazanje, bečki, rižoto… Cijene tu negdje. Tjestenina od 15, ne više od 17. Bečki 17, biftek 30. U drugi nismo ni ušli. Krilca, rebarca, burgeri i ostalo s fotografija okačenih uz recenzije – ništa nije izgledalo vrijedno rizika. Cucina tipica? Vlasnicu apartmana smo pitali može li se igdje pojesti nešto domaće. Što bi se reklo autohtono. Može, na nekom imanju, i to samo uz prethodnu najavu.

Mogli bi mlatiti lovu, ali valjda im je obitelj neprocjenjiva

Restoran s naslovne fotografije nas je – oduševio. Iako smo nakon planinarenja ostali bez ručka. Došli smo desetak minuta nakon 3 i saznali da možemo dobiti sendvič i kolač. Rade do 5, kuhinju zatvaraju u 3. Oduševio, jer bi taj pogled mogli naplaćivati do kasno navečer, ali su valjda odlučili da im je vrijeme s obitelji neprocjenjivo. Iduće smo jutro došli na kavu i štrudlu. Svi zaposleni zajedno doručkuju, postave stolove, svaki se dan netko drugi “žrtvuje” poslužujući nekoliko jutarnjih gostiju. Odrade do 5 i to je to. Sigurno pomaže i što rade cijele godine.

Prije desetak godina sam se grupom planinara penjao na Picco di Vallandro. Magla cijeli dan. Pa sam se sad tu ljepotu nadao vidjeti po lijepom vremenu. I opet smo se draga i ja oduševili. U park prirode može ući 100 automobila na dan. Nema šanse da uđe 101. Nakon 10 sati više ni jedan, makar ih do 10 ušlo samo 50. Dovezeš li se nakon 10, upute te da vratiš 17 kilometara, pa možeš na bus. Koliko bi kruzera dopustili, a koliko bi turista smjelo ući u Grad, da ljudi koji su zaštitili Park prirode Braies vode Dubrovnik? 🙂

Ljepota je dovoljna

Facebookovi su mi algoritmi servirali objave Krešimira Borkovića. Njegova Svjetlana, on i jedan od najsretnijih pasa na svijetu svjetski su putnici. I dobre duše voljne pomoći. Po Svjetlaninoj smo se preporuci žičarom s Passa di Falzarego odvezli do Rifugija Lagazuoi. I tu sam se još jednom uvjerio da je ljepota dovoljna. U Parizu mi je konobar na do you speak English? odgovorio yes, but not tonight. Opet bih došao. U Sloveniji su kasnili i vlak i bus, doživio sam neke od vrhunaca neljubaznosti i skupoće. Zbog ljepote planina opet ću u Sloveniju. Kritičari i kritizeri imali bi štošta reći na ponudu restorana na dolomitskim vrhovima. Ali, dolaziš vidjeti ovo…

… i stvarno ti ne treba više od štrudle i espressa, ili piva. Na kraju krajeva, svi ti penzići koji hodaju najlakše rute, mi rekreativci koji se dobro zadišemo penjući nekoliko stotina ili tisuću metara vertikale, opičenjaci što penju ferate, biciklisti, znaju zašto su baš tamo. Želiš li u Dolomitima potrošiti 2000 eura na dan, ništa lakše. Ako ti je mjera i 50 eura, osjećat ćeš se super. Da si i, što bi bahati rekli, paradajz turist, u Dolomitima ćeš se osjećati sjajno jer je Italija zemlja svečanosti hrane. U Sparu pršut i salamu režu i pakiraju kao u hrvatskim delikatesnim dućanima, a Sparova je ponuda gotovih jela gotovo restoranska.

Kava s pogledom 1,5 euro

Fora je da u Dolomitima nisu pohlepni. Espresso s ovim pogledom…

… 1,5 euro. Dobar espresso. Okej, nigdje u Italiji nisam popio loš espresso. Valjda je to tamo pitanje časti 🙂