Početak puta i uspon – osam kilometara prema gore sve do 883 metra nadmorske visine. Stigle smo u Orisson i prepustile se prvom uživanju. Sendvič, kava, noge na stolcu i pogled na Pirineje. Divota! Planinski zrak i zrake sunca, udruženi, godili su mom licu. Nisam se mogla odlučiti bih li zatvorila oči ili se prepustila pogledu na dolinu. Tako sam malo prošla, a već sam osjećala moć i snagu uspjeha. Promatrala sam druge hodočasnike i primijetila da je sve isto i kod njih. Osmijeh na licu i ništa više. Osmijeh koji govori sve. Osmijeh koji znači zadovoljstvo, dobrovoljni umor, ponos, mir, sreću, idem dalje, sada i ovdje.

Sve nijanse zelene stapaju se s nebom

Uslijedila je prva provjera stopala, dodatno mazanje vazelinom i sreća jer je sve u redu. Čovjek dobije želju da na ovakvom mjestu ostane. Sjedile bismo mi, ali pokret ostalih hodočasnika nas je podsjetio na to da bismo trebale krenuti. U nastavku uspona pratilo nas je sunce i prekrasna priroda. Mirisalo je na planinu. Uživale smo u panoramskom pogledu na zapadne Pirineje. Sve nijanse zelene koje se stapaju s nebom, oblaci koji se igraju skrivača i tišina koja ulazi u svaku stanicu. Željela sam da sve ostane zapamćeno do najsitnijeg detalja. Zatvorila sam oči, duboko udahnula i spremila sve u svoju memoriju.

Knjigu Ogledalo života – moj Camino možete kupiti ovdje

Odradile smo uspon od 650 metara do prijevoja Col Lepoeder (nadmorska visina 1450 m) prije spuštanja od 500 metara do Roncesvallesa. Ostavile smo Francusku i ušle u španjolsku pokrajinu Navarru. Tu smo upoznale Beatriz, mladu Španjolku koja je poslije postala naša anđelica. Bile smo raspoložene i pune energije i imala sam osjećaj da bismo mogle ovako danima hodati. Krajolik koji se izmjenjivao nije dozvoljavao da mislimo o drugim stvarima.

Na Caminu svatko svakom pomaže

Tek kada smo došle na dionicu spusta, sjetila sam se riječi gospođe iz ureda koja je rekla da je to najgori dio puta. Taj silazak je bio strmi spust kroz šumu i bile smo sretne da nas je kišica uhvatila gotovo pred kraj silaska. Više volim spust od uspona, tako da nisam ni ovu dionicu smatrala previše zahtjevnom. Trebale smo paziti gdje stavljamo stopala jer je teren bio kamenit, prilično neravan i prekriven lišćem. Putem smo srele sina koji je pokušavao pomoći ocu. Zastale smo i upitale treba li im pomoć. Na Caminu svatko svakome pomaže.

Odgovori svuda oko mene

Prije odlaska na put, u bilježnicu sam napisala kako ću svaki dan posvetiti nekome ili nečemu. Imala sam detaljno razrađen spisak. Pomislila sam da ću imati vremena hodati za sve meni drage ljude jer bit će dana kod Zdravke, barem tridesetak. Ni slutila nisam da sam se prevarila. Nakon prvog dana shvatila sam da sam taj dan imala prvu i zadnju nakanu. Kroz ostale dane me je precizno i sigurno vodio Camino, tako da moje želje nisu mogle opstati. Jednostavno bih krenula hodati i puštala da mi u misli dođe tema toga dana. Kako sam dobivala odgovore? Odgovori su bili svugdje oko mene, samo sam trebala gledati, zapažati, zaključivati. Vjerujte mi, sve je imalo svoj smisao, vrijeme i način.

I svi su bili zahvalni

Zajednička večera bila je čarobna. Bilo nas je više od dvadeset u istoj prostoriji, svi kao jedan, iz cijeloga svijeta. Pričamo različitim, a istim jezikom i svi se razumijemo. Imamo istu energiju, zdravu, neiskvarenu, podatnu, druželjubivu, moćnu. Smijemo se! Ovaj put prema Santiagu je čudesan. Kaže John da ne može vjerovati da ustaje svako jutro, hoda cijeli dan, traži spavanje, hranu i da se cijelo vrijeme smije. Prije večere je bilo samo jedno pitanje – fish or beef? Čekali smo strpljivo da dođe hrana, prefina hrana, jednostavna, ali čarobna. Ono što su donijeli, to se jelo. Nitko nije ništa pitao, zahtijevao, prigovarao, svi su uživali. Ja stvarno ne znam je li ta hrana bila tako fina ili sam ja bila gladna, ali mi se čini da su svi u njoj uživali. Svima je sve bilo dobro i svi su bili zahvalni.

Camino u sebi ima i krvi i znoj i suze. Prihvaćaš sve

Nakon večere smo se opet malo opustile i uhvatile posljednje zrake sunca tog dana. Slušale smo cvrkut ptica, ležale na travi, prepustile se žamoru različitih jezika i veselile se kao djeca. Netko nam je na društvenim mrežama napisao kako je mislio da je Camino krv, znoj i suze, a ne takva zabava kakvu mi imamo. Camino ima u sebi i krv i znoj i suze, međutim, prihvaćaš sve, otpuštaš i unatoč tome se veseliš. Imale smo mi svoje “odrade” tijekom dana, imale smo i teških trenutaka, međutim, trudile smo se čitati znakove na putu, prihvatiti, otpustiti i izvući samo pozitivno svaki dan. Camino je pozitivan, moćan, divan; on usmjerava, vodi, nagrađuje, daje ti onoliko tereta koliko možeš ponijeti, ni manje ni više. Uči te dok ne naučiš, a kad naučiš, obilato te nagradi.

Usnule smo umorne i sretne.

Ovisnost o ruksaku

Puna ljubavi, ispunjena srećom i mirom strpljivo sam čekala u redu, puna zahvalnosti… I još mi je ruksak bio na leđima. Nevjerojatna je ta povezanost i ovisnost o ruksaku na Caminu.

S dvije compostele u ruci vratila sam se ispred katedrale. Kapetanović je rekao da, kada stigneš u Santiago, misliš da će te dočekati crveni tepih, a kad ono ništa. Ne slažem se s njim. Moj crveni tepih je veličanstven. Tkali su ga godinama od onog trenutka kada se uvukao u svaku moju stanicu. Dovršen je jutros netom prije nego ću ja stići.

Hvala ti, Santiago, za ovo iskustvo! Moje srce je puno! Ljubav, radost, mir. Sretna, ponosna, zahvalna – Ogledalo života – moj Camino, Zdravka Svetličić

Čudo

Na trgu nigdje nikoga, a ja stojim onako mala ispred katedrale sv. Jakova. Evo stigla sam – rekoh u sebi, a osjećaj je bio kao da sam dan prije krenula, bez umora, bez težine, s emocijom radosti malog djeteta. Unutar mene ispunjenost koja se ne da opisati, zahvalnost za lagano prijeđeni put, za naučene lekcije, za ono što više nikada neće biti isto. Htjela sam ući, ali mi je netko rekao da se katedrala renovira i da je nemoguće ući. Gledala sam u željeznu ogradu koja čvrsto stoji zatvorena i mislila – da mi je bar malo zaviriti. Sjela sam na kavu s pogledom na katedralu i rekla samoj sebi – bar ću ju malo gledati izvana. Popila sam najskuplju kavu ikad, ali vrijedilo je. Odlučila sam malo prošetati gradom, napraviti opet taj dan 20 kilometara – a kao trebao je biti dan za odmor. Krenula sam prema albergueu, ne desno, nego lijevo, dužim putem. Opet sam se našla ispred katedrale i odlučila ju pogledati sa svih strana, kad gle čuda – otvore se vrata i ja uđem. Ipak me je pozvao unutra, nema veze što se renovira. Vidjela sam kip, dotaknula ga, vidjela grob, kleknula, još jednom zahvalila i sretna izašla. Tek tada sam osjetila težinu u nogama koja i priliči dugoj šetnji.

(Fotografije ljubaznošću Zdravke Svetličić)