U svibnju presavršena za road trip kabrioletom, Toskana je za hedonizam, kaže moja Facebook frendica. Moj rezime trodnevnog izleta, zamišljenog kao hodanje najljepšim toskanskim dijelovima Via Francigene, je u naslovu. Želiš li vidjeti najljepše od Toskane, makni se s Francigene. I, mani se hodanja. Uživaj u hrani i vinu.
Ne vjeruj agencijama, još manje blogerima, a najmanje Chat GPT-u
Toskanu smo si dugo željeli, a najljepšim dijelovima Francigene odučili smo hodati da draga osjeti zašto sam se toliko htio vratiti na Camino. Zašto bih, da je sve po mom, išao svake godine. Oko dvjesto od osamsto kilometara najpoznatije, Francuske rute, prehodao sam je 2018., hodaš u nadnaravnoj ljepoti. Važno je naglasiti – u ljepoti. Usred si nadrealne ljepote. Dvjesto kilometara je lijepo. A pola rute hodaš kroz predgrađa, industrijske zone, pokraj skladišta i tvornica, prolaziš kroz cijele velike gradove, između nekih manjih mjesta hodaš uz cestu dok metar od tebe jure auti i kamioni. Osam godina kasnije hodao sam od Porta.
X puta sam se uvjerio da turističkim agencijama, blogerima i svima koji imaju koristi dovedu li te u neki kraj ne treba previše vjerovati. U drugoj sam knjizi s Camina, Lijeku za dušu, napisao što te može snaći na pojedinim dionicama Puta od Porta do Santiaga povjeruješ li da ćeš hodati prelijepim selima iz kojih ćeš ulaziti u čudesne šume. Na dvadeset ili trideset kilometara staze nekad nemaš ni tri lijepa kadra. A posljedica potrage za najljepšim kilometrima toskanskog dijela Via Francigene je uvid da ni agencije ni blogeri ne lažu kao Chat GPT. To jest, Chat toliko vjeruje ljudima, da bi uvjeren da blebećući gluposti govori istinu prošao na detektoru laži.
Hodočasnička, ne turistička Toskana
Prvi smo dan po Chatovoj preporuci hodali od Monteriggionija do Castela Pietraio i natrag. Na Putu gledanja u sebe, Putu traženja zaboravljenog sebe, iskopavanja sebe iz sebe, prizori koje smo vidjeli bili bi više nego dovoljni. Bonus na uvide. Lijepa, prava hodočasnička dionica. Polja, stari gradići ili gradovi u bedemima, vinogradi, maslinici, čak smo i vepra vidjeli! Ne smeta ni previše turizma u Monteriggioniju. No, superlativi kojima je dionicu opisao Chat GPT naprosto ne stoje ni ako nisi razmažen kilometrima i kilometrima neprekidne ljepote u Velebitu ili Dolomitima. Ljepota koncentrirana, zgusnuta u dvije ili tri točke, ostalo dosadno. U Istri ima znatno ljepših lokacija, fotogeničnijih ruta. (Na kraju krajeva, mnogi koji su prošli cijelu Istru i Toskanu kažu da je Istra ono što je Toskana nekad bila.)
Najljepši pogledi su u privatnom vlasništvu
Drugi dan smo zbog halucinacija Chat GPT-a i njegovog prevelikog povjerenja u ljude – dobro, i zbog prezaposlenosti naše aljkave pripreme puta – počeli u Buonconventu. Kako ne hodamo kao hodočasnici, dakle na kraju hodanja se moramo vratiti na početnu točku, zamolili smo Chat da nam preporuči odakle da krenemo do sedam kilometara na sjever ili jug. Umjetna inteligencija je dio staze od Buonconventa prema Rimu opisala kao prizore na koje misliš kad pomisliš na Toskanu. Chat nam je najavio spektakl. Prvih nekoliko kilometara s desne su nam strane bila skladišta i pogoni manjih tvornica, a lijevo je bilo neke ljepote. Nakon što smo izašli iz industrijske zone, i dalje smo bili – na rubu ljepote. Ne i u ljepoti kojoj smo se nadali. Ostadosmo gladni duše i srca Toskane. Ne samo da Francigena ne prolazi brežuljcima s najljepšim vidicima, nego su lokacije s najljepšim pogledom u privatnom vlasništvu i pristup je zabranjen.
Portale čitaj, ženu u turističkom uredu pitaj
Shvativši da ćemo kilometrima hodati uz cestu, vratili smo se u Bounconvento i vozeći se u San Quirico d’Orcia uvidjeli da je Toskana stvorena za uživanje u vožnji i hrani. Osim vila, na vrhovima ili pri vrhovima brežuljaka su agriturismi, obiteljska poljoprivredna gospodarstva, od kojih mnoga imaju restorane s pogledom od milijun eura. Da bi nam u turističkom uredu u San Quiricu (a turistički ured je i alberge za hodočasnike, krevet 22 eura, dvostruko skuplje nego na Caminu), rekli da ćemo ljepotu za kojom žudimo pronaći maknemo li se s Francigene. Preljubazna gospođa nam je sugerirala da odemo u dolinu Orcia. Tamo su našli eye candy lokacije za Gladijatora, i da, u Hollywood se čovjek može pouzdati. Bilo je hladno, puhao je jak vjetar, pa nije bila ni prevelika gužva. Čisti gušt.
Predali smo meč i okrenuli se hrani i vinu
Treći dan smo Chatu dali zadnju šansu. Čak nije bila ideja hodati Francigenom, nego bilo kojom stazom s lijepim pogledima. Vidjeti nešto svijeta je dobro i zato što čovjek počne više cijeniti hrvatski turizam 🙂 Na stranu što u Toskani rezervirajući bilo koji smještaj osim najskupljeg moraš dobro čitati recenzije da krevet ne bi dijelio sa stjenicama. Na stranu što u vinotekama glasovite vinske regije često rade ljudi koja o vinima pojma nemaju. Lokalci su totalno nezainteresirani, oznake staza zbunjuju. I kod njih je navala tolika, da bi ljudi dolazili ma da turiste i za uši vuku. A mora im se priznati, misle na najvažnije, putokazi za željenu stazu su nas proveli u krug tako da vidimo ama baš sve restorane u Bagno Vignoniju. Predali smo hodački meč, vratili se u Val d’Orcia, nauživali se predivnih pogleda i Pienze.
Predavši hodački meč mogli smo samo uživati. Draga ne voli teatralne prezentacije hrane i vina, pa smo, iako sam navijao za tasting menu, naručili s jelovnika. Nije bilo doba godine za večeru u vinogradu s pogledom na zalazak sunca, ali shvatili smo zašto ljudi zapravo dolaze u Toskanu. Pecorino Romano, mladi, zreli, s medom i džemom, fantazija. Ravioli genijalni. Zec, pijevac, divota. Vino genijalno. I jest mi malo krivo što nismo kušali tasting menu, jer koktel od tri hladna predjela, pa dva topla predjela, pa glavno jelo s prilogom, desert, sve spareno s nekim od njihovih vina, košta 75 eura po osobi. Pet jela, pet čaša prvoklasnih vina, 75 eura po glavi.
