Ne pitajte me kako znam, ali, da, zaklela se zemlja raju, šefica i duša Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića, velika Jasna Kovačević, spriječila je da hram kulture postane restoran. Da je samo to učinila, zadužila bi i nas i buduće generacije toliko da joj nikad ne možemo vratiti. A za kulturu grada učinila je mnoooogo više.
Jasna Kovačević, naš Malraux
Na malu svečanost u njenu čast – ide u mirovinu – došao je vjerojatno naš najveći živući književnik Kristian Novak.
Došao je i Ivica Prtenjača, na fotografiji s Goranom Grgićem i mojom malenkošću.
Zahvaliti joj je došao i Zoran Ferić.
Došla je i Gordana Farkaš Sfeci, nakladnica koja gotovo da proglašava nobelovce, Snježana Banović je također znala gdje treba biti 27. veljače navečer.
Miljenko Jergović je napisao da u veljači 2026. okončava kulturna epoha. Nije pretjerao. Zvao sam je našom privatnom ministricom kulture. Nije bila “samo” knjižničarka s kakvima je Malraux, jer je znao da sve počinje u knjižnicama, izgradio francusku kulturu, nego je Jasna doslovce bila naš Malraux.
Vidjevši tko je te večeri došao u Bogdana Ogrizovića, rekoh Grgiću da to nedolaske čini nebitnima. Naime, hodajući u knjižnicu očekivao sam da ću se jedva probiti do Jasne da je zagrlim. Dvadeset i osam godina je njezina kuća u centru grada, naglasilo je to nekoliko govornika, bila otvorena za sve. Kako se to moderno kaže, inkluzivna. Nitko nije bio isključen. Otkako pamtim, najmanje dvije, često i četiri promocije knjiga na dan.
Jasna je tisućama omogućila 15 minuta slave
Neka je 200 dana u godini, 2 događaja na dan, to je 400 puta 28 godina = najmanje 11 200 ljudi koji su dobili priliku predstaviti se na, što se knjige tiče, jednom od najreprezentativnijih mjesta u Zagrebu. I od tih 11 000 ljudi, od kojih najmanje pola po kvaliteti, pa čak i žanru svog stvaralaštva, nigdje na svijetu osim kod Jasne u Zagrebu ne bi mogli dobiti prostor klase Bogdana Ogrizovića (tu spadam i ja, prva knjiga koju sam promovirao u Bogdana bila je o mršavljenju), od te mase, da se nije našlo dovoljno zahvalnih da zakrče prilaze knjižnici: Teslinu, Masarykovu, Preradovićevu, Bogovićevu.
Nije tema što je Jasna željela. Htjela ona intimnu proslavu za pet, deset ili pedeset ljudi, ili fanfare, te je večeri u Bogdana i oko Bogdana moralo nahrupiti nekoliko tisuća ljudi. Jer, njihovih 15 minuta u toj knjižnici nije daleko od 15 minuta slave po Warholu. Kad bi Rafinerijini autori pitali gdje će biti promocija, rekao bih da je prva uvijek u Bogdana. Neki nisu mogli vjerovati da će im to biti dopušteno, kao da osrednji pijanist dobije Carnegie Hall. Napisao bestseller, ili prodao dvadeset komada, hej!, bio si u Bogdana Ogrizovića!
Nije nas dala! Nikoga od nas
Jasna je platila veliku cijenu jer nitko nije bio isključen. U zemlji mnogih polarizacija, zadnjih godina stručno pojačanih algoritmima društvenih mreža koliko i agencijama za razbuktavanje strasti, otvaranje vrata nekoj autorici ili nekom autoru često je za posljedicu imalo i pravne i prostačke pritiske. Imala je posla i s advokatima, i diplomatima, i sa seljačinama i prostacima, ali nije se dala. I nije dala nikoga od nas. Jasna grad čini gradom, Zagreb Zagrebom.
(Naslovnu fotografiju snimio je Jasmin Krpan)
