Nekoliko tipičnih tranzicijskih žmuklera pokreće vanjsku produkciju, a njihove emisije emitira privatna Mega TV. Cilj im je od mlade, naivne političke zvijezde, stvoriti premijera. Briljantno, ali doista briljantno napisan Kanceljakov roman Kandidat napet je kao House of Cards, Borgen ili Diplomat. I, vjerujte nakladniku, to uopće nije pretjerano rečeno. Pa, evo nekoliko prvih stranica knjige.
***
– Shut up! – povikao je Papa za mikrofonom nakon što se popeo na pozornicu svog kluba i naprasno prekinuo nastup muzičara. U klubu je odjednom nastao muk. Papa je kažiprstom upirao prema stolu odakle je dolazio jedini žamor uz visokofrekventan i rezak smijeh ženskog dijela društva.
– Začepite! Ovo je jazz-klub i tu se ne blebeće dok muzičari sviraju. Ako vam se to ne sviđa, pokupite se iz lokala! Ima puno drugih koji žele sjesti za vaš stol.
U lokalu je i dalje trajala napeta tišina. Svi su usmjerili poglede prema veselom društvu kojem je naočigled postalo neugodno. Premda im se raspoloženje vidno pokvarilo, ova su se tri para odlučila pritajiti i poslušati gazdu. Čim je za dvadesetak minuta set bio gotov, društvo je ustalo od stola i pokupilo se. Dame su otišle do garderobe, a najstariji se muškarac uputio prema šanku platiti račun. Pri tome je kao gestu isprike poslao bocu vina za Papin stol.
Klub DC na Gornjem gradu godinama je bio jedno od najpopularnijih mjesta u Zagrebu. Vlasnik je bio poznati trubač, koji je više od pola života svirao po svjetskim jazz-klubovima. Zvali su ga Papa, a isti je nadimak imao i Lorenzo Tio, njegov omiljeni jazz-glazbenik. Lorenzo nije bio trubač, nego klarinetist, ali to je malo tko od posjetitelja DC-a znao. Papa je najveći broj godina proveo svirajući u Washingtonu, rodnom gradu Dukea Ellingtona, pa je tako i klub dobio ime po glavnom gradu SAD-a. Nakon više desetljeća jazz-svirki, ali i raznih boleština koje su ga spopale, vratio se u Zagreb. Pretrpio je moždani udar i liječnici su mu zabranili sviranje, a kako je glazba bila njegov život, otvorio je klub koji je postao najbolji hram jazza koji je Zagreb ikad imao. Tu su se održavali najbolji jazz-koncerti i jam sessioni u gradu, a tijekom dana posjećivali su ga živopisni likovi koji se vjerojatno nigdje u gradu ne bi mogli tako okupiti na jednome mjestu kao u DC-u. Svatko je tamo dolazio s nekim razlogom, ali na kraju im je cilj svima bio isti.
U DC-u su se tijekom dana ljudi rijetko sastajali ako nisu imali neki poslovni razgovor ili sastanak s nekim od koga su htjeli izvući neki novac. Popiti piće, a da pri tome ne dogovore neki biznis, pa makar on kasnije i propao, nikada nije bilo na njihovu rasporedu. DC im je za to bio savršen – miran podrumski klub, a opet uvijek pun onih koji su tražili nekoga s kim će dogovoriti neki posao ili nekoga zajebati. Kad se naručivalo piće, mahom su svi birali nešto skuplje, čime nisu htjeli samo pokazati da imaju love nego i da znaju što se pije, što je prava cuga među igračima.
Ekipa je u DC-u bila šarolika. Manje-više bila je to gradska, zagrebačka škvadra, umjetnici, arhitekti, novinari, izdavači, marketingaši, glazbenici i cijeli niz raznih zgubidana za koje si, ako i nisi znao što rade, znao da ih se sjećaš još iz Zvečke ili Tingl Tangla.
Bile su tu i nove zvijezde zagrebačkog poslovnog neba koje su se izmjenjivale kao na traci. Kako bi nešto postalo popularno među novopečenim tajkunima, oni bi se pojavili da im ispune želje. Svaki se dan tamo moglo sresti dilere jahti, jedrilica i skupih auta, a kada su svi počeli kupovati vile u podsljemenskoj zoni, odjednom su rado viđeni gosti u DC-u postali građevinari specijalizirani za gradnje bazena. Svoj su dio kolača nekoliko puta tjedno tu tražili kojekakvi sitni i krupni vlasnici tvrtki za uvoz i izvoz, a kada bi ih se pitalo što uvoze i izvoze, odgovarali su: “Što ti treba?”.
Društvo iz DC-a bilo je zanimljivo ekipi iz gradskih i državnih ureda kojoj je imponiralo sjediti za stolom s boemima i mudrijašima koji su znali okrenuti lovu. Svoje su mjesto za njihovim stolom zaradili brzim rješavanjem administrativnih problema, nabavljanjem dozvola preko reda, sređivanjem kazni u policiji, brzim ishođenjem potvrda po sudovima, intervencijama u urbanističke planove i svim ostalim stvarima za koje su običnom čovjeku trebali mjeseci, pa i godine da ih riješe. DC-jevci su sve te potvrde dobivali za najviše 24 sata. Čekale su ih na šanku. I svi su od toga imali koristi.
Ako nisi dovitljiv biznismen koji će legalno ili ilegalno napuniti džepove, mjesto u DC-u dobivalo se po zasluzi. Primjerice, poseban su tretman dobivali zaposlenici rent-a-carova i aviokompanija. U DC-u su sjedili njihovi klijenti, uvijek željni dobrih auta koje mogu provozati, ali i jeftinijih, pa i poklonjenih aviokarata u biznis ili prvoj klasi. I sam je Papa koristio njihove usluge kad god bi organizirao neka gostovanja. Tu su zalazili i oni iz prvog vala PR i marketinških agencija koji su plaćali cuge, a onda bi to svojim klijentima naplatili stavljajući im u specifikacije troškova fiktivne poslove upakirane u strane riječi koje nitko nije kužio, a vjerojatno su bile i izmišljene.
Svi su oni bili zapravo urbana verzija trgovaca iz Konjščinske ulice u zagrebačkoj Dubravi, simbola snalažljivosti i dobre zarade, kojima nijedna inspekcija nije mogla stati na kraj. Ono što su imali na sebi, što su pili, koliko su trošili, što su vozili i u kakvim su kućama živjeli, govorilo je koliko su uspješni. U DC-u se, kao i u Konjščinskoj, samo uvaljivalo i prodavalo, i to stalno. I jedino je bilo važno da se stalno nešto vrti.
Posebna su klika bile cure iz marketinških odjela raznih medija, ponajprije radiopostaja i novina, koje su u štiklama i s dubokim dekolteima za dobre popuste prodavale oglasni prostor tako važnim klijentima, koji su se unatoč debelim računima uvijek cjenkali i gledali gdje mogu dobiti nešto besplatno.
I, naravno, ništa u DC-u nije moglo proći, a da negdje u kutu ne sjedi neka pjevačica u usponu u potrazi za pravim menadžerom i pravom pjesmom. U drugim su kutovima sjedili pjevači na zalasku, sada akviziteri austrijskih polica životnog osiguranja, koji su uz tko zna koju čašu konjaka tko zna koji put prepričavali jednu te istu priču kako je bilo nekad “kad sam ja prodavao milijune ploča”.
Cijela je ta živopisna ekipa u DC-u vidjela priliku da ubode neki poslić, zaradi neku lovu, a neki su samo htjeli imati još jedan izvor prihoda da pokriju troškove života na višoj nozi.
Papa nije bio najsretniji s klijentelom. Ali se pomirio. Iz takta ga je jedino znalo izbaciti, baš kao ovom prilikom, agresivno nepoštivanje kućnog reda i glazbenika na pozornici. Jazz-klub nije kolodvor. Kad neki umjetnik svjesno odluči svirati na kolodvoru, ne očekuje od ljudi da budu tihi i da stoje na mjestu. Svirati prolaznicima rizik je koji glazbenik svjesno preuzima. Ali kad se radi o nastupu u klubu, pa još k tome jazz-klubu koji prodaje ulaznice za koncert – onda je minimum pristojnosti koji se očekuje od publike da se poštuju glazbenici koji sviraju na pozornici. Da im se omogući da pokažu najbolje što mogu i da se, ako se posreći, stvori jedinstvena simbioza s publikom. Papa je često volio ljudima objašnjavati da je jazz vrhunac glazbene umjetnosti jer je izvođača stavio u isti rang kao i kompozitora. Svirač u jazzu nije bio samo interpret nečije tuđe ideje. Svakom je interpretacijom i svakim nastupom kreirao novo, jedinstveno umjetničko djelo. Keith Jarrett je rekao: “Jazz se odjednom pojavi i nestane. I zato treba biti prisutan. To je toliko jednostavno”. Jazz nije navježbano sviranje partitura, nego trenutak u kojem se isprepliću iskustvo, znanje, vještina, interakcija i inspiracija, nakon što se svladaju partiture. Ono što se odsvira danas, drukčije je negoli je bilo jučer i neće se ponoviti sutra. I zato je, iz poštovanja prema tom momentu, glazbi i glazbenicima, potrebno slušanje. Ako se to ne razumije ili ne osjeća, bolje je ne biti tamo.
Uostalom, neki od redovitih posjetitelja bili su stvarni zaljubljenici u jazz i pripomagali su ostvarenju Papinih programa. Naravno, ne svojim, nego novcem firmi u kojima su bili direktori. Besplatno su mu dovodili njegove prijatelje, jazzere iz cijeloga svijeta, da bi nastupili u klubu i kasnije imali jam sessione s lokalnim muzičarima. Bez naknade su im osiguravali noćenja u Internationalu, Palaceu ili Contiju. Davali mu najnovije rent-a-car automobile. Častili ih ručkovima u Okrugljaku, Korčuli, Dubravkinu putu ili Vinodolu. Sve da bi i sami sjedili s njima za stolom i skupljali priče, legende, anegdote koje će, nadali su se, prepričavati u penziji svojim prijateljima na terasi nekog teniskog kluba uz pivo ili gemišt. Ili unucima kada im dođu na čuvanje dok im se roditelji odmaraju ili putuju.
Papa se nije ljutio. Možda je u dubini duše htio imati nevezanu trgovinu. No svijet ide svojim tokom bez obzira na to što on, ili bilo tko drugi, želi. A želio je okupljati samo istinske ljubitelje jazza koji će piti dobra vina, rijetku žesticu i kupiti karte za koncerte. No takvih nije bilo dovoljno ni da pokriju golu cijenu nastupa njegovih prijatelja, a da ne ostane dužan za struju, grijanje, vodu i plaće konobarima. Uostalom, svi su svjetski, pa i najrazvikaniji klubovi, bili u financijskim problemima. Svi su oni u svoje zlatno doba bili u simbiozi s mafijašima. I još su ovi koji su dolazili u DC bili i dobri. Nisu pucali. Ni naručivali svoje pjesme kad bi se podnapili. Nisu se međusobno obračunavali. Nitko nikome nije prijetio ni prevrtao stolove da bi istjerao pravdu, naplatio račune ili jednostavno “jebao mater”. A toga je po Zagrebu na drugim mjestima itekako bilo. Srećom, ne kod Pape u DC-u. I to mu je bilo dovoljno. Dapače. Pomirio se s tom pozicijom u zagrebačkom ekosustavu. Barem je muzika bila po njegovu ukusu. Uvijek je imao nekoga s kime može otvoriti još jednu bocu i podijeliti svoj pogled na svijet. Objasniti mu kako danas ništa ne valja, a da mu nitko za stolom ne proturječi.
