Prvi dan na otoku draga i ja pogledamo jelovnik, to jest cjenik na vratima jedne od konoba. Sve do ove godine pisalo je koliko košta kila ribe. Ove godine, pola kile – 40 eura. Valjda bi bilo prestrašno da piše da je kila 80. No, ideja teksta nije kritizirati hrvatski turizam.
Iz principa
Turizam je, kao i čokolada, luksuz. Kako rekoh, što se mene tiče, deset deka čokolade može koštati 500 eura. Odbijam preplatiti, u posljednjih trideset godina mnogo toga nisam kupio jer neke proizvode po nekim cijenama ne bih platio ni da imam love kao Gates ili Zuckerberg.
Tanjur na slici, puttanesca, skuhana s ljubavlju s kojom je ne može skuhati ni jedan chef, proizvodna cijena oko 2 eura.
U talijanskim Alpama, s predivnim pogledima, 8 eura. Na našoj obali 18 do 20. Ponavljam, ovo nije blog protiv hrvatskog turizma, ni protiv “pohlepe” ili pohlepe vlasnika konoba i restorana. I oni i turisti su slobodni ljudi u slobodnoj zemlji.
Blaženo tržište
Na otoku je nekoć bio pazarić. Mladi je par prodavao voće i povrće uzgojeno u zadarskom zaleđu. Pazarića već koju godinu nema. Lokalci bi htjeli da ga ima, turisti pogotovo, mladi par želi prodavati na otoku, peticiju smo potpisali, ali ga nema. Blaženo tržište, ove smo godine povrće i voće naručivali u grupi na WAppu. Čovjek je kašete stavljao na trajekt. Brod pristane, nas dvadesetak ili četrdesetak uđemo, nađemo kašetu sa svojim imenom i prezimenom, izađemo. Platimo internet bankingom. Nije prodavao ni mahune (fažolet) ni blitvu, ali šljivari, tikvice, krastavci, luk… sve je bilo okej. Da tržište i nije reagiralo, da i nije bilo čove koji nam je slao voće i povrće, kome se otok ne sviđa, široko mu more. A na dugi rok, ako se otočanima ne sviđa život bez pazarića, uvijek mogu izabrati vlast koja će u predizbornom programu imati malu tržnicu. Barem u sezoni.
Osuđeni na smrznute patagonijske lignje
Na otoku nije bilo ribarnice, pa jest, pa je ove godine opet nije bilo. Dok je radila, cijene su bile povoljne. Ribarnica nas je spašavala od dopingiranih pilića, ćevapa i pljeskavica iz dućana. Izgleda da na otoku nije bilo dovoljno kupaca jadranskih lignji, orada, tune… Lignje su bile tako dobre, da ih ni ja nisam mogao upropastiti. Dobro, kuham taman dovoljno dobro, da moja draga kaže da nakon mojih podušenih lignji u konobi lignje i ne gleda.
Lani ovo.
A sad smo bili osuđeni na smrznute patagonijske.
I opet, kome se otok ne sviđa, široko mu more.
Rade dan i noć. Njih ćete učiti turizmu?
Ponuda i potražnja. I zašto se ne bojim za to što nazivamo hrvatskim turizmom. Obitelj je startala sa slastičarnicom i pekarnicom. Svi su vrijedno radili i posao proširili na kafić. Pa su otvorili i fast food. Tko god misli da te ljude može išta naučiti o turizmu, bojim se da se grdno vara. Dok je u dućanu radila komšinica, koju je ove godine zamijenila jeftinija radnica s dalekog istoka, ovi ne zapošljavaju strance, tri generacije obitelji rade dan i noć. Bude li na otok dolazilo dovoljno publike koja želi fine dining, posteljice, pjenice, šampanjac po 1000 i više eura, ni najmanje ne sumnjam da će prilagoditi ponudu. Sad peku junk, po taman takvoj cijeni i taman toliko ukusan da ti se poneki dan ne da kuhati i prati suđe.
Delicije na rivi
I sve to nas dovodi do gospode s naslovne fotografije, koja hrvatski turizam čine najboljim na svijetu. Godinama se pitam zašto na Jadranu ne možeš pojesti srdele. Naplati koliko hoćeš, ali daj mi srdele. Ili gavune. Ni autor Hrvatske na tacni, dugogodišnji konobar Andrija Kunić, ne zna zašto konobe ne nude srdele. Gosti ih žele, a marža je odlična. Boje se da bi privukle slabe goste, loše potrošače? Kako god, gospoda s fotografije su tri dana kuhala da ti pamet stane.
Na ploči su pekli lignje, tunu, srdele, ne znaš što je bolje, i – najbolje kozice, gambere, koje smo draga i ja u životu pojeli. Prilog uz sve fažolet, to jest mahune. Kupili smo na štandu, odnijeli u dvor, uživali, kako se u Slavoniji kaže, kao praščići u malo blata. Nažalost, ti su divni ljudi na otoku ostali samo tri dana. Ne znam zašto na rivi nisu stalno. Možemo pretpostaviti s velikom vjerojatnošću pogotka.
Hrvatski turizam pobjeđuje
Pazarića je bilo, pa ga nema, prije ili poslije tržište će izdiktirati da ga opet bude. Ili će dostave povrća i voća na otok napredovati, netko će usavršiti metodu. Ribarnice je bilo, pa je nema, vjerojatno će je opet biti. Prije ili poslije na rivi će se ove divote moći pojesti, ili kupiti pa odnijeti u dvor, svaki dan. I nekako mislim da će svi prigovori na hrvatski turizam prestati kad ova gospoda na rivi budu svaki dan, a ne samo tri dana u tri tjedna. Kad oni na rivi budi bili cijelu sezonu, ili će svi problemi već biti riješeni, ili će sve, kako Google kaže, doći samo po sebi. Hrvatski turizam će sigurno pobijediti. Do tada, i ovo je savršeno dovoljno.
