Suza nastaje od ljubavi (sve su emocije izvedenice ljubavi, njezine sestre i braća), zbog suze osjećam da je i svemir tako nastao. Ne kažem da to poimam, nego osjećam. Postoji ta cijela biokemija i fizika žlijezda i svega ostalog što potaknuto emocijom stvara suzu, materijalizira je, ali zbog suze mi ne treba odgovor na pitanje što je bilo prije stvaranja nama poznatog svemira. Ako je ikad i nastao, ako nije oduvijek, jednostavno osjećam da je, kao i suza, i svemir nastao „ni iz čega”, to jest od ljubavi, za koju čak mogu i pojmiti da nikad nije nastala, nikad neće nestati, da je oduvijek. Zato, i zbog više od deset godina prakse tjelesno orijentirane psihoterapije u Centru Snaga namjere (od čega šest godina edukacije), što se tiče moje duše, svrhe na ovom svijetu, duhovnog rasta, tehnologiju, umjetnu inteligenciju, razna tehnička poboljšanja čovjeka, kiborgizaciju i sve to i osjećam i smatram neutralnim elementom, nulom u zbrajanju ili jedinicom u množenju, ili alatom koji nam pomaže da rastemo.

Nekad AI samo stroj, danas i Carlsen samo čovjek

O superiornosti i inferiornosti čovjeka i tehnologije prvi sam puta čitao u tinejdžerskim danima. Kasparov je isprva pobjeđivao kompjutere, da bi kasnije umjetna inteligencija pobjeđivala Kasparova, a kamo li nas ostale. Najkraće rečeno, mozak ne može računati brže od procesora. Čak i ne odredimo li da i čovjek i kompjuter za razmišljanje imaju dva i pol sata, damo li i jednom i drugom neograničeno vrijeme za razmišljanje, nekad je kompjuter bio samo stroj, a danas je i Carlsen samo čovjek. Nebitno. Čak i da, a upravo to prognoziraju mnogi eksperti, umjetna inteligencija satre prvi Asimovljev zakon, robot nikad ne smije nauditi čovjeku, pa onda i naša tijela, nebitno je.

Spoznaja srcem

On je sjedio na klupi i jeo neki junk iz vrećice. Čips, tako nešto.
“Buen Camino!” pozdravio sam u prolazu.
“Buen Camino!” rekao je i on.
Od Saint Jeana Buen Camino! sam vjerojatno izgovorio više od tisuću puta. Nikad to nisam rekao tek tako. Nikad forme radi. Nisam osjetio ni da je meni himnu hodočašća od dvije riječi itko izgovorio tek tako. Ovo je bio Buen Camino! mog Puta.
Pozdravili smo se srdačno. Iz srca. Od srca. Mi smo sestre i braća.
Prekrasnog li uvida, srcem. U tisuću sam varijanti to čitao, slušao, od Isusa do Johna Lennona i Beatlesa. I dobro, razumio sam ja to. Ali tad sam osjetio. Bio je to svršeni čin osjećanja, emocionalna spoznaja, spoznaja srcem, svi smo sestre i braća i nikad to neću zaboraviti. On i ja smo hodočasnici. Osjećamo se, razumijemo se, volimo se!, da, volimo se jer smo braća po Putu. Ne tražimo razlog ili razloge zašto se ne bismo voljeli. Međutim, u bezvremenu sam spoznao da smo svi sestre i braća i sukobimo li se. U bezvremenu sam osjetio sve ljude s kojima sam se natjecao, i sve ljude koji se natječu s drugima, i da su svi oni sestre i braća. Oslobađajuće osjećanje! Osjetio sam da ništa sukobe ne sprječava kao razumijevanje da smo svi sestre i braća. Ni prije me nisu mogli tek tako uvući u sukobe, ali sad stvarno nemaju šanse.
Camino ima smisla hodati da bi se osjetilo da smo svi sestre i braća, a bilo koje drugo tumačenje je misinterpretacija Božje ljubavi. Pogrešno tumačenje.

Hoće li umjetna inteligencija ikad moći osjećati?

Može li umjetna inteligencija osjetiti da smo sestre i braća? Ili joj to čovjek mora reći? Ili je krajnji domet umjetne inteligencije da to nekako nauči? Hoću reći, uče li roditelji djecu da je jedina ispravna religija čips, da je spas samo u čipsu, a drugu djecu da je to flips, imamo sve potrebno za vjersku netrpeljivost ili čak rat oko čipsa i flipsa. Šest godina nakon spoznaje srcem da smo sestre i braća i osjećam i mislim da je čovjeku dana mogućnost emocionalne spoznaje usprkos svim inputima koje je dobio, spoznaje koja nadjačava, poništava svako programiranje koje se protivi ljubavi. Nikakvo racionaliziranje naprosto ne može pobijediti jasnoću emocionalne spoznaje. U nas je to ugrađeno kao i disanje ili pijenje vode.

Ljubav je htjela da imamo jedni druge – i tehnologiju

Od vatre i kotača, preko dinamita i aviona, do u čovjeka ugrađenih čipova i umjetne inteligencije, tehnologija je kao i čovjek, dobar sluga i zao gospodar. Umjetna je inteligencija čovjeku nedostižnim sposobnostima dijagnostikom spasila mnoge živote. Ljudi dobivaju kredite koje im bankari ne bi dali jer umjetna inteligencija u sekundi analizira praksu tisuća ili desetina tisuća sličnih poduzeća i pronalazi put u očuvanje i stvaranje novih radnih mjesta. Istina, i u otkaze.
Navodno je u Petar Veliki, jer nije bilo čelika za topove, naredio da se crkvena zvona skinu i pretope. Svećenik mu je kazao da to ne čini, jer, da je Bog htio da Rusija ima čelik za topove, dao bi joj ga. Na što je Petar odgovorio da je Bog to htio, dao je Rusiji njega, i zvona. Osjećam, a čak se usudim reći da i razumijem, da je Bog, da je ljubav htjela da imamo jedni druge, i tehnologiju. Kao što je htio i stetoskop i umjetni kuk i presađivanje srca, luk i strijelu i atomsku bombu, pa i umjetnu inteligenciju. Ljubav želi da rastemo, emocionalno i na svaki drugi način sazrijevamo, da budemo most od Boga do Boga. Da na koncu postanemo sami svoji roditelji. Osjećam da je to zadano, da je svaki otpor uzaludan. A dano nam je da, želimo li, otvorimo li srce, rastemo i brže.

Što dodir dira?

Na malo više od sto kilometara do Santiaga odjednom sam osjetio zagrljaj s mamom dok sam još bio beba. Nepogrešivo, bez imalo sumnje, osjetio sam i fizički dodir i emociju, čistu ljubav nastalu dodirom. Ali, prvi puta sam svjestan da nije koža, nije meso to što mamin zagrljaj dotiče. Energija nastala dodirom prodire kroz kožu, ispod kože, ide dalje i dalje i dalje. Ali, što dodir dira? Gdje je to zbog čega osjećam ljubav? To što dodir dotiče nije koža, nije ni nešto ispod kože. Osjećam da je negdje u meni nešto što ja doista jesam, da impuls od kože kao po niti nekamo stremi. Ušao je kroz prsa, i kilometre je prešao, a da nije izašao iz mene, kroz mene, i još nije dotaknuo to što ja jesam. Uopće mi nije bilo čudno što je nešto ušlo kroz moja prsa, prešlo kilometre i kilometre, a nije ni blizu da dotakne kožu na leđima, stopalima… napisao sam u knjizi Na Caminu sam zagrlio Boga.
Isto tako odjednom, osjetio sam zagrljaj sa sestrom dok smo bili djeca. I opet osjećam ljubav. Istu, a drukčiju od mamine, drukčiju od mamine, a istu kao mamina. Sestru volim drukčije nego mamu, a opet isto, isto, a drukčije. Kilometrima traje. Energija i dalje putuje mojim tijelom, opet prelazi neslućene dubine. Čista ljubav. Želim da nikad ne prestane.

Listić od svjetla

Potom osjećam Magdin i moj zagrljaj. Hodam, potpuno sam svjestan stopala i koračanja, sela kroz koja prolazim, ali bez ikakvog napora zadržavam emocije i senzacije zagrljaja i ljubljenja s Magdom, moja ljubav i ja se u zagrljaju ljubimo. I dalje osjećam da postoji nešto što svi ti zagrljaju dotiču, a nije meso, nije krv, samo nikako da to osjetim, da uvidim što je to.
I onda… jasno vidim sebe, svoju dušu, entitet, kao listić svjetla. Zlatno-bijelo svjetlo. Dodiri, riječi, djela, misli, propusti, snovi, strahovi… sve dodiruje taj listić od svjetla. Hodao sam i plakao od sreće. I to je trajalo kilometrima.
Na kraju, jasno sam vidio sebe, listić od svjetla, u Bogu, u velikom svjetlu. Zagrlio sam Boga! Naravno, nisam zagrlio materijaliziranog Boga, nije imao tijelo od krvi i mesa. Osjetio sam što osjećam grleći. I fizičke senzacije zagrljaja, dijelove tijela koje osjećam grleći Magdu, sestru, nećakinju, mamu, starog, prijatelje, osjetio sam emocije koje osjećam grleći, ali nikad dotad tako čistu ljubav. Osjetio sam, osvijestio, što znači mi živimo u Bogu. Rekao mi je, ne glasno, ne riječima, rekao mi je emocijom, Baš mi je drago da si to osjetio.

Smrt ne postoji

Od te epizode govorim da smrt ne postoji. Smrt, to je kao da čovjek izađe iz auta, a netko kaže – auto je umro. Od te epizode smrt je za mene izlazak ljubavi iz tijela.
Nema nikakve dvojbe, kako je u razgovoru za Rafineriju rekla Ivana Greguric, nepoboljšani ljudi bit će isključeni iz zajednice bez ikakvog sentimenta. Kao što su od bedrene kosti i vatre ljudi s tehnologijom u rukama isključivali ljude koji nisu imali tehnologiju da se obrane. Pa to rade i životinje, većina kojih od tehnologije ima samo svoja tijela; neke rabe i neprerađene tvari iz prirode. Ali nikoga se ne može isključiti iz prorade emocija, duhovnog rasta, od iskustava koje čovjeka približavaju i osjećanju i razumijevanju od čega je nastalo sve što opažamo, dodirujemo, mirišimo, čujemo i osjećamo. Možeš me rastaviti na atome, na subatomske čestice, ali onome od čega sam sazdan, onome što jesam ne možeš ništa. Nešto što je nastalo iz nečega nikad neće moći uništiti nešto što je nastalo ni iz čega, od ljubavi, iz ljubavi. Što je najbolje, čovjek ni sam sebe ne može isključiti iz duhovnog rasta, iz Boga.

Osam milijardi jezika

Ima ta biblijska priča, Bog je ljudima pobrkao, pomiješao jezike. Pa se više nisu razumjeli. Aaaa, koji dribling. Govorim li ja hrvatski, ti kineski, mi nemamo problem jer smo svjesni da se ne razumijemo. Problem je što je jezika koliko je ljudi na kugli zemaljskoj, osam je milijardi jezika.
Recimo da pet milijuna ljudi govori hrvatski. Zvrčka je u tome da pet milijuna ljudi govori pet milijuna srodnih jezika, toliko sličnih da su uvjereni da govore isti jezik, i zato oni samo misle da se međusobno razumiju, ili se čude kako ih netko ne razumije. Iste riječi i rečenice imaju isto značenje, ali sasvim drugo zračenje. Kažemo da govorimo hrvatski, engleski ili ruski, no zapravo je jedini jezik kojim govorimo jezik našeg poimanja ljubavi. A to su naše misli, djela, propusti, a onda i riječi.
Lakše je shvatiti uvedemo li u priču boje. Čovjek s crvenim filterom na naočalama svijet vidi drukčije od žene s plavim filterom. Napredak počinje kad shvatiš da te onaj drugi ne razumije samo zato što svijet gleda kroz filter druge boje, govori materinjim jezikom ljubavi koji je on naučio u djetinjstvu. Samo se zato ne razumijemo, i sukobljavamo. Samo zato je za nekoga dostava ruže skoro svaki dan ili tjedan ljubav, za drugoga jad vrijedan prijezira, za trećega neizdrživo nasilje zbog kojeg prekine vezu.

Tome od čega smo sazdani težimo jače nego što nas privlači gravitacija, i tome, govorimo li i o pojedinačnoj i o kolektivnoj svijesti, na dugi rok ne može ništa ni osam milijardi jezika, a kamoli tehnologija. Recimo da je tehnologija nastavno, spoznajno pomagalo duhovnog rasta. Ili, krajnje banalno rečeno, od toga smo sazdani, pogledajte samo majku tuljana kako na Arktiku tijelom štiti mladunče od divlje oluje.