Ovo je Put istine jer sam odlučila biti brutalno iskrena prema sebi i životu. Vjerujem da se osjeti u ovim recima. Put radosti koja je dio naše prirode i svjetla, a definitivno sam u mnogo prilika osjetila i izrazila čistu, nepatvorenu, prekrasnu ljudsku radost koja nam često nedostaje i bez koje je život prazan i siv. Put ljubavi jer ljubav je sve. Ljubav prema životu, svijetu, drugim ljudima, bićima, sebi. O njoj sam često razmišljala, a još češće je osjećala, ganuta do suza.

Vjeruješ da puta ima i da će se otkriti svakim idućim korakom

Put je trajao skoro sedam sati. Dvije trećine kao da si u raju, cijelo vrijeme u magli i oblacima. Jedino ne znam jesu li u raju računali s toliko goveda, ovaca i blata. Razmišljala sam o metafori, ideš kroz maglu, ne samo da ne vidiš kraj, nego ne vidiš ni put osim koji metar pred sobom. Ali vjeruješ da puta ima i da će se otkriti svakim idućim korakom. I u životu je ponekad mutno i ne vidiš kuda ni kamo ideš, ali moraš nastaviti hodati i vjerovati. Just keep swimming, rekla bi Dori iz crtića U potrazi za Nemom.

Ivanu Štulić upratite na njenoj stranici na Facebooku

Normalno je željeti više

Tek kad su osnovne potrebe zadovoljene, počinjemo se okretati višima – ljubavi, pripadanju, povezanosti s drugima, poštovanju, te na kraju i samoaktualizaciji. Logično. Sigurno ti razina životne sreće ili ispunjenje poslom neće biti u fokusu nemaš li za kruh. No, ako si uspio zadovoljiti osnovne potrebe, prirodno je željeti više. Često čujem ali ja imam ok posao, redovnu kakvu-takvu plaću, nitko mi ne sjedi na glavi, zašto sam onda nezadovoljan, nezadovoljna? Ima toliko ljudi koji nemaju posla, tražim li previše? Normalno je željeti više. Tako funkcioniramo, želimo savladati iduću stepenicu. Glas u nama koji želi rasti možemo pokušati zatomiti, ali uvijek se vrati. A najviše u tišini kad smo sami sa sobom. Zato je bitno osluškivati se.

Nema veze gdje boravite, ljepote svugdje ima

Hodajući, razmišljala sam o jednoj od snaga iz pozitivne psihologije, appreciation of beauty and excellence, sposobnosti da cijenimo ljepotu i izvrsnost. Primijetiš li kad je nešto lijepo i dobro oko tebe? Staneš li pomirisati cvijet? Diviš li se lijepom zalasku? Krasnoj zgradi? Vjerovali ili ne, i to je snaga. Svaki put kad zastanemo barem na sekundu, doživimo pozitivnu emociju, napunimo se. Danas sam zastala barem par stotina puta. Uživam diviti se lijepim prizorima i fotkati, volim kad slike pričaju. A kad ste vi zadnji put zastali diviti se ljepoti? Nema veze gdje boravite, svugdje je ima ☺

Knjigu Kako voljeti život, Pozitivna psihologija na Putu istine, radost i ljubavi možete kupiti ovdje

Kad zapnem u prometnoj gužvi, počnem nabrajati na čemu sam zahvalna

Možda ste primijetili da često spominjem da sam zahvalna. To nije slučajno. Zahvalnost je jedna od mojih snaga s kojom, usudila bih se reći, već imam intiman odnos. Jako smo si dobre. Zahvalnost je bitna pozitivna emocija koju osjećamo dok duboko cijenimo nešto što smo dobili ili imamo, opipljivo ili neopipljivo. Već je tako dobro proučena i donosi toliko dobrobiti da bi je liječnici mogli prepisati na recept da se osjećamo bolje. Ja taj recept svakodnevno koristim, a omiljen mi je kad mi možda najmanje instinktivno padne na pamet. Kad zapnem u prometnoj gužvi, počnem nabrajati na čemu sam zahvalna. Na tome što sam u toplom automobilu, što uopće imam automobil, što sam zdrava, što imam mnogo prijatelja, dobre odnose u obitelji, što radim posao koji volim… I tako mi se kompletno promijeni energija, gužva postane apsolutno nebitna i ja se osjećam super. Često zaplačem od ganuća dok nabrajam sve na čemu sam zahvalna. Jer toga je uistinu mnogo. Tako je i na Caminu, malo, malo pa plačem, em što sam tu, em zbog lijepih iskustava, em zbog svega što imam. Zbog takvih suza nikad ne žalim ☺

Tko zna koliko bismo energije mogli osloboditi da odbacimo sve što ne trebamo

Put i doslovce i simbolički služi da se oslobodimo suvišnog tereta pa sam olakšana za neloš postotak mase ruksaka razmišljala o kategorizaciji must have, should have, nice to have. U slobodnom prijevodu, nužno, potrebno, neka se nađe. Kod nas prevladava potreba za suviškom, od toga da se treba najesti dok ne pukneš, do skupljanja stvari koje odavno ničem ne služe. Ima nas različitih, ali izgleda da u prosjeku prečesto skupljamo stvari, hranu, a ponekad i ljude, ponajviše iz straha. Nije ni čudo jer su prošle generacije, poslije prvog pa onda drugog svjetskog rata, odrastale u oskudici i sve što su dobili itekako su cijenili i čuvali. Mentalitet je ostao iako već odavno većina ne živi u takvoj bijedi. Pa skupljamo, neka se nađe. Tko zna koliko bismo energije mogli osloboditi da odbacimo sve što ne trebamo.

I češće govoriti volim te

Stvarno nikad ne znaš koji ti je udah posljednji. Svi to znamo, nisam otkrila Ameriku. A opet, svi to zaboravimo. Ponašamo se kao da vremena ima, doći će dan kad ću… dovrši rečenicu. A ne znamo. Pojma nemamo. Možemo se samo nadati. I biti zahvalni. I češće govoriti volim te.