Prije nego što sam svojom pogreškom dospio u najgoru sobu u životu, u Hotelu Šurc u Ratečama spavao sam, sjećam li se dobro, tri puta. Nikakav spektakl, ali, solidne, besprijekorno čiste sobe. Blizu su početne točke nekoliko uspona u okolici. Šurc je na koju minutu vožnje od granice s Italijom, blizu su i Tarvisio, Belopeška jezera, Monte Lusari, Rifugio Luigi Zacchi… I, na kraju krajeva, u Šurc smo se vraćali zbog restorana u kojem, kako konobar ponosno reče, ne crtaju po tanjuru. Zbog ogromnih porcija gotovo da nema gosta koji nakon ručka ili večere ne zamoli da mu spakiraju za ponijeti.

Mislim si, znam kamo idem. Yea, right!

Ovog nam puta Šurc nije bio prvi izbor. No, sezona je, ljudi skijaju, ispred nosa su nam “oteli” željenu sobu u Podkorenu, a ostali su smještaji bili ili preskupi ili loši. Da skratim proceduru, rezerviram sobu u poznatom mi hotelu u kojem sam uvijek bio zadovoljan. Ono, znam kamo idem, nema potrebe da gledam fotografije sobe. Po dolasku imam što vidjeti. Strop je iznad tuš kade dovoljno visok, ali…

Da se razumijemo, nisu me prevarili. Na fotografijama sobe na Bookingu se vidi koliko je strop nizak. To što mi na pamet nije palo da bi me moglo dočekati ovo – moj problem. Kačim ovo na blog u nadi da će bar jedna jedina duša naučiti na mojoj pogrešci. I opet, da se razumijemo, vratit ću se u Šurc.