Prije nekoliko godina pokušao sam stvoriti knjižaru koja bi prodavala naslove malih nakladnika i plaćala na vrijeme. Ma, ne knjižaru, pokušao sam se izboriti za prodajno mjesto. Predložio sam prijatelju koji je imao trgovinu mješovitom robom da malim nakladnicima da metar ili dva police. Svaki od nas malih nakladnika investirao bi deset eura u reklamu na Facebooku i/li Googleu. Svi bismo reklamirali njegov dućan. Svoje kupce bismo usmjerili njemu.
U to se doba za desetak eura na Facebooku moglo doprijeti do desetak tisuća, čak i više potencijalnih kupaca. Da u akciji sudjeluje samo dvadeset malih nakladnika, za samo nekoliko dana skoro bi svi kupci knjiga u Zagrebu saznali za novo mjesto. I za razloge zašto mi mali nakladnici kupce pozivamo da knjige kupuju upravo tamo. Osim što bi prijatelj učinio dobro djelo za hrvatsku kulturu, u dućan bi mu došli i ljudi kojih bez nas ne bi bilo. Njegova stalna publika možda bi kupila poneku knjigu. Kupci knjiga možda bi kupili i što je prodavao prije darovanja kojeg metra polica nakladnicima. Nažalost, zatvorio je dućan prije nego što sam uspio okupiti male izdavače.

Problemi. Knjižare ne plaćaju. Previše nakladnika većinu prihoda ima iz proračuna, pa im do prihoda iz knjižara zapravo nije stalo. Njima nije presudno hoće li im knjižare platiti za šest mjeseci, godinu ili dvije. (Natovare li svoje gubitke na grbu poreznih obveznika, nije im bitno ne plate li im knjižare nikad.) Knjižare sa mnom neće raditi jer zahtijevam da mi nakon prodaje moj dio plate u ugovorenom roku.
Problemi sugeriraju rješenje. Stvoriti knjižaru, a onda lanac knjižara koje će plaćati na vrijeme. Publiku usmjeriti u tu knjižaru, pa onda u knjižare.

“Interliber direktno uništava knjižarstvo. Direktno. Ako se cijena dampira, to je nelojalna konkurecija. Gotova priča. Ne može cijena knjige na Interliberu biti niža nego što je moja nabavna cijena”, kaže suvlasnik Bookare Nikica Kršinić.

Prva akcija je propala jer nismo imali knjižaru. Naš trgovac je promijenio biznis. No sad su Nikica Kršinić i Martina Petrinjak pokrenuli Bookaru. Šarmantnu kvartovsku knjižaru u Maksimirskoj, blizu Kvatrića. Bookari gravitiraju Sesvete, Dubrava, Maksimir… otprilike više od dvjesto tisuća ljudi. Međutim, cilj je potaknuti i knjigoljupce cijelog grada da kupuju u Bookari.

Problem. U Rijeci se zatvorila najpopularnija ili jedna od najpopularnijih knjižara. Ljudi su i dalje, godinama, tamo odlazili po knjige. Moć navike.
Problem sugerira rješenje. Od Bookare napraviti the mjesto, knjižaru kamo se ide po knjige. Investirati koliko treba u reklamu.
Problem. Bookara možda nema love koliko treba za preusmjeravanje zagrebačkih kupaca na novo mjesto.
Problem sugerira rješenje. Mali nakladnici, udruže li se, imaju. I nije to obična reklama. Tu se o svjetonazoru radi. O etici.

“Nakladnici dobivaju novac iz više izvora. Prvo im se potiče stvaranje naslova”, počinje Kršinić. “U redu, što nije komercijalno, treba poticati. Mi više nemamo klasika. Klasika po knjižarama jedva da imamo koji primjerak. Sufinanciraju se nova izdanja. Prihvaćam da su to značajne knjige, značajni autori, sa značajnim nagradama. To se financira u nekoliko ciklusa godišnje. Onda se financira otkup tih naslova. Knjižarski lanac u svemu tome može sudjelovati samo jednom godišnje u kategoriji poduzetništva u kulturi ili u organizaciji nekakvih evenata. Bilo da ih sufinancira država, bilo lokalna samouprava. Ali, u principu, nakladnici su u bitno boljoj poziciji. To je, nažalost, tako.”

Kršinić se bori i za nakladnike kojima bih, da sam država, pomogao da propadnu. Sve zaslužne za propast Algoritma bih pustio niz vodu, da propadnu. U interesu hrvatske kulture. Ekonomije i kulture.
Velikom izdavaču država otkupljuje, napamet govorim, knjiga za milijun kuna. Zato ga nije briga za distribuciju. Knjižara koja ne plaća velikom izdavaču neće plaćati ni malom nakladniku. A mali nakladnik živi od prodaje na tržištu. Vrhunac perverzije je da na kraju mali nakladnik uplaćujući porez sanira štetu koju su napravili Algoritam i svi koji ga nisu ovršili najkasnije dva mjeseca nakon prekoračenja roka za plaćanje. To je razlog zašto pomažući Bookari pomažem sebi. Radim što mogu.

“Država nam tjera kupce”, kaže Kršinić. “Prvo zbog previsoke cijene knjige. Drugo, tjera nam kupce organiziranjem i sufinanciranjem festivala knjige prodajnog karaktera, a na kojima se drastično smanjuje cijena knjige. Ne može se privatna inicijativa koja se financira iz realnih sredstava boriti s konkurencijom koja je financirana direktno iz proračuna. To nam je direktna nelojalna konkurencija. Ja plaćajući porez financiram svoju direktnu nelojalnu konkurenciju. Zato knjižarstvo propada. I ne može funkcionirati!
Nelojalna konkurencija je Interliber. Mi nemamo sajam, nego vašar knjiga. Interliber direktno uništava knjižarstvo. Direktno. Ako se cijena dampira, to je nelojalna konkurecija. Gotova priča. Ne može cijena knjige na Interliberu biti niža nego što je moja nabavna cijena. Za vrijeme Interlibera prometa u knjižari nema. Nema ga ni mjesec dana prije, a sigurno ga neće biti ni petnaest dana poslije. To je naprosto neprirodno. Postavlja se pitanje svrsishodnosti ovog posla. Vrlo smo entuzijastični, ali od entuzijazma se ne živi.”

Smatram da je cijena knjige fair samo na sajmovima. Izgleda da tako smatraju i mnogi kupci. Promet knjižara vjerojatno je smanjen tijekom cijele godine, jer mnogi čekaju Interliber. Zašto bi kupac u knjižari platio sto kuna ako će na Interliberu cijena biti pedeset?
Da ilustriram perverznu praksu. Proizvodnja džepnog romana košta oko deset kuna komad. Ako je cijena na koricama sto kuna, neto profitna marža hrvatskih izdavača usporediva je s neto profitnom maržom dilera droge ili oružja. Plaća li država sto i pedeset ili sto i sedamdeset kuna, zašto nakladnik ne bi na korice stavio tu cijenu!? Nakladnici kojima država otkupljuje velike količine u tom dealu ostvaruju čudesne profite. Prodajna mreža ih zbog toga ne zanima. Onda još odu na Interliber i tamo za nekoliko dana po cijenama koje bi trebale biti maloprodajne cijene cijele godine natuku neku lovu, i to je to.
Zašto se knjige loše prodaju, zašto je nekoliko stotina primjeraka bestseller. Da je cijena romana milijun kuna, vjerojatno se ne bi prodao ni jedan komad. Isto tako i da je cijena pola milijuna. Teško da bi se i primjerak prodao po dvjesto pedeset tisuća. I tako, smanjujemo li cijenu malo po malo, po tisuću za primjerak možda bi se prodalo nekoliko džepnih knjiga. Po aktualnim cijenama prodaje se koliko se prodaje. Moja je teza da bi se, da knjige koštaju manje, zarađivalo više. A sve što za to treba je fair prodajni lanac.

Šetnji s Bogom u gojzericama sam bez knjižara, na druženjima s publikom u knjižnicama i planinarskim društvima, prodao četristo komada. Da postoji fair knjižarski lanac, uz dvije, tri ili četiri jake u promocije investirao bih u reklamu i gotovo sigurno bi otišlo dvije tisuće komada.
Da postoji fair prodajna mreža, cijena knjige u maloprodaji bila bi kolika je sad na Interliberu, a na Interliberu još dvadset ili trideset posto niža.

“Mi se kao narod primitiviziramo. Kultura čini identitet naroda. Identitet naroda je opstojnost naroda. Narod bez identiteta nije narod. Nemamo li nacionalnu strategiju kulture i stvaranja nacionalnog identiteta, ne postojimo kao narod” – Nikica Kršinić

“Knjižarski lanac zapravo ne postoji. Ovo su ostaci, ili ostaci ostataka knjižarskog lanca. Rijetko koji grad s manje od trideset ili četrdeset tisuća stanovnika ima knjižaru. Uglavnom su to papirnice s nešto knjiga”, govori Kršinić. “Mi se kao narod primitiviziramo. Kultura čini identitet naroda. Identitet naroda je opstojnost naroda. Narod bez identiteta nije narod. Nemamo li nacionalnu strategiju kulture i stvaranja nacionalnog identiteta, ne postojimo kao narod.
Ne vidi li netko da Martinina i moja investicija u ovu knjižaru bitno diže vrijednost kvarta, i to je poražavajuća spoznaja. Ovakve investicije direktno dižu vrijednost nekretnina u kvartu. I vlasnici nekretnina bi trebali podržati ovakve projekte. Je li bolje imati, mogu neskromno reći, vrlo kvalitetnu knjižaru, ili da prostor zjapi prazan?
Određeni broj nakladnika svjestan je da im je o glavu da Bookara preživi. S njima imamo više nego korektan odnos. Među njima su i neki veliki nakladnici. Nažalost, neki nam svoje naslove ne daju po prihvatljivim uvjetima. Gotovo svi privatni nakladnici su prepoznali i podržali ovaj projekt. Neki državni i paradržavni nakladnici nisu dali svoje knjige unutra.
Određeni autori razumiju da trebaju podržati Bookaru. Vodili su nam mnogo podcasta. Ne govorim o imenima da nekoga ne bih zaboravio.”

I evo nas. Ulažem deset eura u reklamu na Facebooku i pozivam kupce da po moje knjige – Šetnje s Bogom u gojzericama, Četiri ručka i Smršavio sam 40 kila i ne debljam se – i knjige drugih nakladnika, odu u Bookaru. Zato što su Martina i Nikica bolja Hrvatska. Zato što plaćaju, ma ne u ugovorenom roku, nego znatno prije roka.
Pozivam i kolege male nakladnike, a i veće i velike, da učine što i ja. Da ulože deset eura u reklamu na Facebooku ili Googleu i da svoje kupce usmjere u Bookaru.
Dvadesetak malih i srednjih nakladnika drže bar pola autorske karizme. Grad po grad, u nekim gradovima i kvart po kvart, trebamo pomoći u stvaranju knjižara koje će poštovati sva pravila koja se poštuju u zemljama u koje ljudi najčešće sele iz Hrvatske. Izdavaštvo u Hrvatskoj zapravo bi spasilo deset, najviše dvadeset knjižara kakve želimo.
Kupci knjigoljupci, i vas molim da za bolju Hrvatsku glasate novčanikom.