Potpuno ista plahta bez logotipa košta 5 dolara, a s jedva vidljivim u kutu plahte izvezenim logotipom 150 dolara. Tema je bojkot, i moguće da ne treba napisati više ni riječ, da je ovo dovoljno. Odbijam preplatiti. Ne trgovce, nego proizvođače i proizvode bojkotiram već 30+ godina.

Indijci u Londonu ne kupuju ni s popustom 90 posto, nego u Indiji

Za vrijeme financijske krize 2008. išao sam kod prijatelja u London. Kad sam već bio tamo, a zbog krize su mnogi dućani prije zatvaranja odjeću prodavali i s 90 posto popusta, majice sam kupovao po 6 kuna, dendijevski sako sam ubo za malo više od 100… Vidjevši da sam veliku putnu torbu natrpao odjećom, prodavač, Indijac ili Pakistanac, reče da se u Hrvatskoj stvarno dobro živi. Na pitanje koristi li i on rasprodaje s popustima i do 90 posto se nasmijao. On, žena i djeca odu posjetiti rodbinu, pa tamo, gdje se sve to proizvodi, natrpaju torbe kao ja u Londonu. Pa koliko tamo košta? Rekao je da se ne usudi izgovoriti, jer mu ne bih vjerovao. Eto, nakon odlomka s istom plahtom po 5 i 150 dolara ovaj je odlomak stvarno nepotreban, ali Google ne voli prekratke tekstove.

“Mama, moooooooolim te kupi iPhone, da budeš cool kao druge mame. Da mi ne bude neugodno zbog telefona koji moja mama ima”, izgovorila je djevojčica u četvrtom razredu osnovne. Tinejdžer kojem tata nije za 1000+ eura htio kupiti neku Balenciaginu krpicu si je našao posao i dva mjeseca radio da je kupi sam. U proizvodnji košta malo više od plahte iz prvog odlomka. Dosta je ljudi gotovo ili doslovce slavilo glumca jer sinu nije htio kupiti tenisice po 6000 dolara, ili eura.

Da u životu više ni kockicu čokolade ne pojedem, so what!?

Da preveniram poneki napad, na ovoj fotografiji Zlatka Kallea valjda imam manje od 80 kila (dvometraš sam). Otprilike dvije godine nisam znao kad ću idući put jesti. Bio sam toliko gladan, da sam progutao ponos i u studentskom restoranu uzimao ostatke tuđe hrane. Prije kraja ovog kratkog bloga i mišljenja da je bojkot trgovina besmislen htjedoh reći da znam što je, ma ne neimaština, nego glad. Glad koja te izludi da nadajući se da ćeš zavarati i stomak i mozak litre vode piješ.

Dakle, da se ne bavimo kriškom kruha za kojom sam gladujući žudio, govoreći o bojkotu recimo koju riječ o čokoladi. Ne ulazeći u proizvodnu cijenu čokolade, uopće ne raspravljajući na kojoj minimalnoj cijeni proizvođač zarađuje, ni kolika je na čokoladi dobit trgovca, što se mene tiče, deset deka čokolade može koštati 500 eura. Jer nema šanse da Milku ili bilo koju drugu platim 7 eura. Da u životu više ni kockicu čokolade ne pojedem, so what!?

Zašto 4,68 za konzervu? Jer dovoljno ljudi pristaje platiti

Ili, pogledajmo cijene moje omiljene konzerve.

Nikad nisam platio 4,68 eura za omiljenu mi tunu s dodacima. Nikad, nikad, nikad. Prodaju dvije konzerve za 4,29 ili manje dućan naziva akcijom, a ja redovnom cijenom. Kad prođe to što dućan zove akcijom, šalim se da su počeli akciju prodaje kupcima koji pristaju platiti 4,68 eura za jednu konzervu. (I, da, pitanje je ima li smisla platiti i 2 eura po konzervi.)

Poznajem multimilijunaša koji se, dok su s Plesa smjeli voziti samo velikogorički taksisti, u Zagreb vozio isključivo shuttle busom. On im krajem devedesetih i nešto kasnije 200 ili koliko već kuna nije htio platiti iz principa. Ne bi im tu lovu dao ni da je imao para kao Gates ili Jobs. Da je bilo dovoljno takvih kao on, cijena bi pala i prije Ubera i novih propisa. (I, da, zanima me koliko je tih koji su vožnju od aerodroma do Utrina naplaćivali 200 kuna bojkotiralo dućane.) (Zanima me i koliko je ljudi koji su stan prodali za 4500 ili 8000 eura po kvadratu bojkotiralo mali kvartovski dućan, koji je i prije bojkota bio pred zatvaranjem.)

Tuđim parama inflaciju mlatit’, pa u bojkot

Mnogi kupuju tuđim parama. Kupuju lovom svoje djece, unuka i praunuka. Nije lokalno – za vrijeme pandemije je naštampana trećina ikad emitiranih dolara – to je globalni standard. Ali, da za ovaj put zanemarimo temu nastanka para i tko ih krvavo zaradi, a tko ih dobije na lutriji (i plaća se desetljećima može dobivati na lutriji), da stvarno skratim, cijene rastu jer dovoljno ljudi pristaje platiti. Tko ne voli čitati, o stvaranju žudnje može dosta naučiti gledajući Mad Men, seriju koja dovodi do svršenog čina shvaćanja da su proizvođači možda zaslužni, ali fakat nisu krivi pristaje li dovoljno ljudi platiti X eura za čokoladu jer su je nazvali Dubai ili po nekom košarkašu. Bojkot… Bojkotirao sam godinama prije nego su me pozvali da bojkotiram, a za vrijeme bojkota sam bojkotirao iako sam odlazio u dućane.