tanka-bijela-linija

Anita Brezović: Tanka bijela linija, priča o Tomi

“Ne postaneš ovisan o Bogu, već o vjeri. Počneš vjerovati u sebe i svoje vrijednosti kao ljudskog bića”, kratko i sigurno je odgovorio.

“Kako ne postaneš? Ovisnost o heroinu zamijene ti ovisnošću o Bogu. Isti okidač, drugačija rutinska radnja i ista nagrada. Ne drogiraš se već moliš Boga uvjeren da će te On dići iznad prvobitne potrebe za heroinom. Nakon nekog vremena Bog i molitva postanu ti navika umjesto heroina”, nisam željela odustati od svoje logike.

“Ne, krivo tumačiš, makar se može i tako shvatiti, i vjerojatno ima i toga. Međutim, nije sve tako. Molitva i Bog su način samospoznaje. Ne čini Bog apsolutno ništa bez moje suglasnosti. Ako je tvoje tumačenje točno, onda ti Bog dođe kao štaka”, pokušavao je dokazati nelogičnosti u mojoj logici.

“Nego kako?”

“Ima i toga kako ti kažeš, no ovisnici koji se oslanjaju samo na Boga kod ponovne situacije opet će posegnuti za nečim na čemu su bili. Oni se stalno vraćaju i stalno udaljuju od Boga da bi na kraju takvo ponašanje opravdali uvjerenjem da im Bog ne želi pomoći. Ono kako sam ja to doživljavao je da je molitva samo jedan od načina da učvrstim svoju vjeru. Kada ta izgrađena vjera postane dovoljno jaka da zauzme područje ovisnosti, može se širiti i na druga područja života”, pokušavao mi je objasniti.

“Želiš reći da počinješ vjerovati u sebe?”

“Da. Može se kontinuirano izgovaranje molitve smatrati novom rutinskom radnjom koju obavljaš umjesto uzimanja heroina, i vjerojatno jeste. Kako god da okreneš, bolje je od heroina. Ne znam kako to objasniti. Nema trenutka gdje ti prestaješ, a Bog počinje. Sve je na tebi. Ovisnici koji nakon boravka u zajednici na sva usta govore o Bogu, prosvjetljenju i postanu pobožni sljedbenici i pokajnici, uglavnom se vraćaju drogi. U takvim slučajevima Bog i vjera su samo paravan ili skretanje pažnje s ponovne ovisnosti.”

“Prema tome, stvar je u doživljaju Boga, odnosno doživljavaš li ga kao dio sebe ili izvan sebe?”

“Da, i je li ti Bog samo štaka ili ti je putokaz. Ja osobno, dok sam bio u Cenacolu, Boga sam doživio kao zaboravljeni dio sebe. Prilikom kriza oslanjao sam se na taj dio sebe. Ima onih koji su Boga doživljavali drugačije, ali najbitnije je da se imaš na koga osloniti jer smo mi ovisnici – slabići. Bilo kakvo vjerovanje daje ti određenu snagu. Nekako se uvjeriš da nisi sam i da nisu baš svi digli ruke od tebe, a pošto nemaš nikog vidljivog i opipljivog, ostaje ti samo predodžba Boga kakva god ona bila.”

Ovo njegovo objašnjenje bilo mi je sasvim jasno. Ako se čovjek nema na koga osloniti, uvijek mu ostaje mogućnost predodžbe.

“Na kraju ostajete ti i Bog!” rekla sam. “Mislim da ti oni samo ukazuju na koji način možeš ostvariti svrhovitiji život od života na drogama.”

Mogla sam shvatiti princip rada zajednica i ovisničku potrebu za Bogom. Sama ovisnost o Bogu ne mora biti uvijek uvjetovana dnom života. Svačiji život pokreće nešto. Nešto ga usmjerava, vodi i kontrolira. Neke ljude pokreće osjećaj krivnje, odnosno bježanja od vlastite, sramotne prošlosti. Tim osjećajem krivnje upravljaju uspomene, a time prošlost upravlja sadašnjošću. Svaki čovjek jest proizvod vlastite prošlosti, ali nije svatko njezin zatočenik. Oni koji odluče biti zatočenicima najčešće utjehu traže kod Boga, uvjereni da im On oprašta. Druge, pak, pokreću gnjev i srdžba. To su oni koji ne praštaju niti sebi niti drugima, a istovremeno su svjesni da Bog oprašta svakome. Treće pak pokreće materijalizam ili siromaštvo. Kod materijalizma želja za stjecanjem materijalnih dobara postaje ovisnost. Kad ostanu bez svega, odlaze Bogu nastojeći ga izmoliti povrat tih dobara. Siromašni su nesvjesni bogatstva oko sebe i postaju vječiti pokajnici. Jedne pokreće potreba za priznanjem, tu po mojem sudu pripadaju ovisnici, prvo tražeći priznanje od Boga, a onda i od drugih ljudi. No, koliko je opravdano u svrhu vlastitog samoostvarenja koristiti Boga ili samoostvariti se u korist Boga? Ljudi su ti koji moraju raditi kako bi uklonili ono što su stvorili. Ako bi božanska intervencija otklonila posljedice svih ljudskih gluposti, sve nevolje i prijetnje, zar bi čovjek išta naučio? Ne bi li ta intervencija bila izrazito kratkog učinka? Bog dolazi samo kao učitelj nenaučenim ljudima da javnim primjerom pokaže rješenje, odnosno osposobi čovjeka da promijeni vlastitu sudbinu, a nikako da mu bude oslonac. Samo čovjek nikada i nikako da nauči.

tanka-bijela-linija

15 posto dobiti autorica Anita Brezović i nakladnik Rafinerija ideja doniraju u humanitarne svrhe. Knjigu Tanka bijela linija možete kupiti u web shopovima Školske knjige, Hoću knjigu, Menarta, a najviše novca za humanitarku ostaje kupite li u Knjigari

“Meni je ostao samo On”, tužna sjena preletjela mu je preko lica. “Zato i danas ima veliko značenje u mojem životu. U Cenacolusu nas naučili vjerovati i pouzdati se u Božju providnost. To me je fasciniralo i tisuću puta sam se uvjerio da funkcionira.”

“Kako to misliš da funkcionira? Znam što je Božja providnost, ali nikada nisam razmišljala o načinu njena funkcioniranja. To je ono Zna Otac nebeski što vam je potrebno. Ja sam uvjerena da imam sve što Bog smatra da mi je potrebno, sviđalo se to meni ili ne.”

“Prvo naučiš biti zahvalan za male, svakodnevne stvari, poput kore kruha ili čaše vode. Sve što trebaš, imaš mogućnost stvoriti, a što ćeš stvoriti, samo je tvoja odluka. Što se tiče providnosti, moraš bezuvjetno vjerovati da će doći ono što ti nedostaje i ne opterećivati se načinom dolaska. Na primjer, kada nam je u zajednici nečega nedostajalo, mi smo znali da ćemo toga imati dovoljno u pravo vrijeme. I tako je i bilo svaki put.”

“Po tome mogu zaključiti da je vjera u providnost jedan od načina da umanjiš brige”, ponovno sam došla do sebi logičnih zaključaka.

“Da. Život čovjeka svodi se na niz nepotrebnih briga. Sve što u određenom trenutku trebaš, imaš, nebitno o čemu se radilo.”

“Prema tome kako govoriš, mogla bih zaključiti da je tebi Bog poslao heroin?”

Nisam bila sigurna da moj sarkazam nije primijetio. Pogledala sam ga u oči, izazivajući ga. On se samo nasmijao. Nije ga bilo nimalo lako isprovocirati.

“Prema tome što ti govoriš, jedino što mogu zaključiti jeste da bi tebe izbacili iz svake vjerske ustanove”, vratio je sarkazmom. “Rekao sam ti da je izbor samo na tebi i nikome drugome.”

“Znači, treba uskladiti vlastite želje s imanjem i vlastitim očekivanjima.”

“Točno to. I ako to primijeniš u svim područjima života, vidjet ćeš da je tako, bez obzira radilo se o Bogu, pasti za zube ili heroinu.”

“Gledala sam niz svjedočanstava ovisnika i veliki broj njih izlaskom iz zajednica ode u neku vrstu vjerske krajnosti. Uvijek pričaju o trenutnoj spoznaji Boga. Bog im postane sve u životu. Postanu vjerski fanatici. Po tome sam zaključila da se i tu jedna ovisnost samo zamjenjuje drugom”, objasnila sam svoje mišljenje.

“Svatko ima pravo i slobodan je Boga doživljavati na svoj način. Ja mislim da su baš oni koji su prešli tu granicu, kako ti kažeš, postali samo druga vrsta ovisnika, odnosno fanatici. Osobno nisam tip čovjeka koji će drugima propovijedati kako sam odjednom spoznao Boga i kako me Bog izvukao iz pakla droge. To je intimna stvar i ostaje između Boga i mene. Rekao sam ti već kako On nije činio ništa bez moje suglasnosti. Lakše je ovisniku sve shvatiti bukvalno, u smislu da je Bog dobro, a vrag je heroin. Vrag te vodi u pakao, a Bog u raj. Ili pak, na način da je heroin zlo i ukoliko se odlučiš za zlo, Bog će te kazniti. Svi smo mi svjesni da su to priče koje nemaju sretan završetak. Nitko nas u zajednicama ne nauči da se vrag isto kao i Bog smjestio u naše glave, a na nama je da biramo koga ćemo slušati i kome ćemo služiti. Takvim uvjerenjima neko vrijeme možeš balansirati između dobra i zla, ali ne dugo. Dobra su za kratke staze, ali čim dođu veći izazovi, trebaju ti veća i jača uvjerenja. Isto kao i s heroinom. Lako je tako misliti u jednom zatvorenom krugu gdje smo svi isti i s istim problemima. Sve je to prilično mehanički i umjetno i ako sam ne radiš na unutarnjoj vjeri i ne razvijaš sebe kao čovjeka, nećeš uspjeti. Svaki ovisnik izgubi i pogazi vlastito dostojanstvo i vlastitu vrijednost kao ljudsko biće. Vjera te nauči kako ponovno izgraditi dostojanstvo i kvalitetu. Ovisniku nitko nije uzeo dostojanstvo, sam ga je odbacio, a isto je i s povjerenjem. Ovisnik ne vjeruje sam sebi, niti mu itko drugi vjeruje. Znam da mi niti ti ne vjeruješ ili barem nisi u početku naših razgovora. Prvo počinješ vjerovati sam sebi da možeš, onda vjeruju i drugi. Kada ponovo postaneš dostojan i kvalitetan čovjek koji vjeruje u sebe, onda se i drugi prema tebi odnose s dostojanstvom i smatraju te kvalitetnim čovjekom. Imaš ponovno pravo zahtijevati od drugih takav odnos. Tako tvoja vjera raste i to je čista providnost na djelu”, rekao je u jednom dahu ostavljajući me bez riječi.

“Dobro te razumijem, no je li to samo teoretiziranje ili je stvarno provedivo? Meni su svetije ruke koje rade od usta koje mole”, rekla sam nakon nekoliko trenutaka tišine.

“O samom ovisniku ovisi hoće li sve ostati na teoriji ili će to živjeti. Najteži dio je povjerenje. Teško se zadovoljiti činjenicom da vjeruješ sam sebi dok ti nitko drugi ne vjeruje i vjerovati da ti to nije bitno. Ovisnik teže stiče povjerenje drugih koje je prethodno tisuću puta prevario i povrijedio. Povjerenje nekih ljudi više nikada ne stekne. S time se teško pomiriti i tko kaže da mu je svejedno, laže. Preostaje ti samo to prihvatiti kao činjenicu. Zajednice su dobra stvar za odvikavanje, međutim nitko tebe ne pripremi da se vraćaš u istu septičku jamu. Ovisnik u zajednici mijenja svoju svijest i očekuje da se i vani sve mijenja. Lako je misliti na jedan način u krugu ljudi s istim problemima i s istom razinom razmišljanja, no vani je to zaista teško. Svijet vani se ne mijenja i na to nikada nisi spreman. Vraćaš se tamo od kuda si došao, malo zakrpan, ali na početak i to onaj isti početak s kojeg si otišao. Tada se vidi snaga novostečene vjere, odnosno je li to teoretiziranje ili življenje, kako si ti rekla.”

“Zašto si otišao iz Cenacola?”

“Prošao sam cijeli program i nije više bilo razloga da ostanem. Skinuo sam se s heroina i bio sam rehabilitiran.”

“U teoriji ili…?”

Moje pitanje bilo je krajnje zajedljivo, potaknuto bijesom na sve propovjednike kojima su puna usta hvale Bogu i iskrivljenog, prilagođenog tumačenja Boga. Vjerovanje je elementarno. Sve počinje s vjerovanjem u nešto, bilo to istina ili laž. Može se gorljivo vjerovati, ali imati vjeru u istinitost toga sasvim je druga stvar. Vjera se ne nameće, niti je se prihvaća, stječe se osobnim iskustvom. Vjerovanje je pak definitivno zasnovano na teorijskom znanju, stečenom ili iz knjiga, ili od vjerskih propovjednika i svećenika. Vjerovanje je posuđeno znanje. Vjera se rađa iz neposrednog, vlastitog iskustva, osobito kada je u pitanju duhovni razvoj. Vjerovanje ima svoje mjesto i na putu duhovnog razvoja, potiče želju za samospoznajom i samoostvarenjem te spoznajom božanstva. Ali vjerovanje se pretvara u vjeru tek kada osobnim iskustvom spoznamo ono o čemu smo čitali, učili i slušali. Vjerovati u Boga je jedno, a imati vjeru u Njega i univerzalnu božansku dobrotu sasvim je drugo. Vjera je korijen religije, ali slijepo religiozno vjerovanje, koliko god bilo snažno, ne može zamijeniti vjeru i samo po sebi je proturječno. Vjerovanje pomaže do određenog stupnja, no onog trenutka kad nešto ne ide kako bismo željeli, počinjemo sumnjati u postojanje Boga. Skloni smo vjerovati samo dok se sve događa u skladu s našim željama. Zato je vjerovanje dovoljno samo na početnom stupnju razvoja, ali njegovi temelji sagrađeni su na pijesku.

Ljudi misle da je dovoljna slijepa vjera u Boga i život prema strogim religijskim pravilima da bi život bio savršen. Takvo uvjerenje nameću propovjednici koji su i sami često nerazvijene duše i prenose nam ono što su pročitali u svetim knjigama, a rijetko ono što su, ako uopće jesu, sami iskusili. Većina njih nikada nije imala neposredan doticaj s onim što se nalazi iza granice fizičkog postojanja, a svojom rječitošću zapletu nas u mrežu u koju se vlastitim trzajima još više zaplićemo. To što je netko sljedbenik određene religije nije jamstvo duhovne spoznaje i duhovnog razvoja, isto kao što niti jedan svećenik koji se oslanja samo na ono što je čitao u svetim knjigama neće moći jasno i s uvjerenjem odgovoriti na osjetljiva pitanja duhovnosti.

Ni znanost nije uspjela definirati pojam Boga. Ne može ga staviti u epruvetu i razbiti na atome te ponovno sastaviti u materiju. Zato duhovni razvoj nije ništa drugo nego osobno iskustvo i osobni kontakt s vlastitom dušom, odnosno božanstvom, dok je religija pokušaj kontrole te vjere. Duhovni razvoj počinje tamo gdje završava vjerovanje, a većina nas zapne na granici vjerovanja i vjere gdje se teoretičari odvajaju od praktičara. I kao što je Toma rekao, upravo to što ih nitko ne pripremi na to da je vani sve ostalo nepromijenjeno, dokaz je da je u zajednici sve na razini vjerovanja. Koliko je to čvrsto i je li dovoljno, ovisi o pojedincu. Kao što riječ voda ne može žednoga napojiti, tako niti riječ bog nije Bog, već nepobitan dokaz da čovjeka zanima samo misao, a ne stvarnost. Kao što liječnici mijenjaju sredstvo ovisnosti, zajednice mijenjaju misao čovjeka, praksa ostaje na pojedincu i izlječenje ovisi samo o njemu. Svi oni stvaraju misao o potrebi vjerovanja u nešto, o voljenju sebe, o stvaranju lijepog života. U praksi niti jedna institucija, niti jedan liječnik, niti jedna organizacija, bila ona svjetovna ili religiozna, nema moć naučiti nekoga kako živjeti.

Osuđivati čovjeka nema smisla. Svi mi ne želimo da nam se dogode neke stvari, pa ih ipak na kraju prihvatimo, isto kao što neke stvari ne želimo znati, ali ih naučimo. Svi smo ovisnici o nečemu ili nekome. Takav smo svijet stvorili i tako smo programirani. Moje negativne misli i stavovi prema drugima moji su demoni. Sve postojeće tehnike samopomoći pomogle su mi osvijestiti pogrešne stavove, ali nisu otjerale moje demone, kao što ni Tomina svijest o ovisnosti nije otjerala njegovu želju za heroinom. Znamo da ne valja, ali znanje nije jače od žudnje i navike. Stvorila sam sliku sebe koja poznajem svoje obrasce ponašanja i ne ponavljam ih. Koje li laži! Ništa manje od Tominih. Poznavanje vlastitih obrazaca samo je odvraćanje pažnje jer ja bih svejedno razorila neki odnos ili izrekla riječi kojima bih izazvala da me mrze ili ignoriraju. Srećom, nikada nisam pretjerala s ijednim oblikom disfunkcionalnog ponašanja niti razvila tjelesnu ovisnost o tvarima i kemiji izvana. Nisu me uništavali droga i alkohol, već moja osobnost i vlastita percepcija života. Bila sam ovisnik o stvaranju vlastite boli. Mislim da smo Toma, cijela ta generacija i ja skrenuli s puta odrastanja i nikada nismo u potpunosti odrasli. Zapeli smo u postadolescentskoj dobi koja, očito, traje najduže u povijesti čovječanstva. Doživjeli smo niz emotivnih udara i umjesto nastavka putovanja tim putem trebali smo se vratiti nekoliko koraka unazad i krenuti ispočetka. Što nismo nikada učinili. Odnosno, vraćali se jesmo, ali nikada krećući od početka. Bez obzira u koju sam se frku uvalila, uvijek sam bila uvjerena da se mogu iz nje izvući. Bila sam dovoljno inteligentna i dovoljno mudra, ali bez imalo svjesnosti. Ako niti jedan od tih atributa nije upalio, uvijek sam mogla ignorirati problem i praviti se da ga nema. U tome sam postala majstorica, baš poput ovisnika koji negira ovisnost. No, kad se doživi emotivni slom, kada su me problemi nadrasli, shvatila sam da je vlastita pomoć slomljenoj duši nedovoljna. Nakon toga ništa više nije bilo kako sam očekivala. Mislila sam da će se sve popraviti. Ako sam se bacila na koljena pred Bogom vrišteći za pomoć, trebao je to uzeti u obzir. Ali ne ide to tako. Dobila sam jedino bolna koljena i osjećaj da sam budala. Razmišljala sam da nisam u potpunosti na koljenima te da svojim mrmljajućim molitvama samo izazivam Božji prezir. Draga moja, nije to dovoljno, čula sam ga kako mi govori, pritišćući me još više ka dnu. Klečala sam bez trunke poniznosti. Unatoč svim grijesima i svim greškama koje sam nosila u sebi, nisam imala niti jednu poniznu kost. Ego i oholost bili su još veći. Evo klečim, što još hoćeš od mene? Pomišljala sam kako Bog ima prilično sadistički smisao za humor, pa čeka da padnem na dno. No, kasnije sam shvatila da ne čekam ja Njega, već On mene. Ne čekamo mi Njega, već On čeka nas. Onda sam se slomila. Možda se to naziva i živčanim slomom. Čak i na koljenima opirala sam se mogućnosti da postoji nešto veće i mudrije od mene. Baš to veće i mudrije slomilo je moj ego. Mislila sam da je potrebno čudo da postanem normalna žena bez problema. Ponovno sam se spuštala na koljena moleći Boga da mi pomogne iscijeliti vlastiti um i stvoriti pomak u percepciji. Bog je vjerojatno čuo i pomogao stvoriti trenutnu, novu percepciju. Onda bih ponovo podlegla strahu, opet molila za pomoć koju sam opet trenutno dobila. Nakon mnogo ponavljanja istog scenarija, shvatila sam kako mi je pametnije ostati na koljenima u okruženju potencijalnog rješenja, umjesto odlaziti tamo gdje stvaram probleme. Nevjerojatno je koliko se čvrsto držimo baš za ono od čega istovremeno molimo Boga da nas oslobodi. I u tome nema nikakve razlike između Tome, mene i bilo kojeg ljudskog bića. Moja zona sigurnosti na koljenima i Tomina zona sigurnosti u zajednici jedno je te isto – zone u kojima imamo potencijalno riješen problem, a izvan smo zone u kojoj stvaramo probleme. Bilo unutar zajednice ili izvan nje, vjera je danas postala vrsta kulta, vjera pod određenim uvjetima. Vjera je život, žrtva i ljubav koja ne trpi kompromise. Ne može Tomina mama biti vjernica i istovremeno odbaciti vlastito dijete, isto kao što se niti Toma ne može smatrati vjernikom dok istovremeno radi protiv života samog. Svi smo mi u neku ruku samo vjerski teoretičari. Vjerujemo dok nam vjera naočigled služi, a onog trena kada nešto krene suprotno našim očekivanjima, odbacujemo vjeru kao vodu iz kadice zajedno s djetetom u njoj.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *