Zbog Tesline i Einsteinove slutnje da “tu” ima nešto više B. Brennan je napustila NASA-u. Po “to” idem u školu tjelesno orijentirane terapije Snage namjere

Izliječenje fizičke bolesti već na četvrtoj seansi tjelesno orijentirane terapije vjerojatno je najvažnije, najljepše, naj you name it iskustvo mog dosadašnjeg života. Točka preokreta.
Imao sam neki osjet u glavi. Ne bol, nego osjet. Senzaciju. Tjednima, pa mjesecima, neprekidno sam osjećao sam točku u glavi. Novinar sam, znam ljude, imam i neke veze. Najbolji doktori su se bavili sa mnom, svu dijagnostiku su obavili, kroz sve aparate me provukli, ništa nisu našli. Testovi su rekli da mi nije ništa. Poslali me na rehab, da se malo odmaram od stresa. Plivao sam, išao na masaže, vježbao. Dali mi neke tablete, Rivotril, iskusnjare ih zovu baby Apaurin, doduše da pijem četvrtinu ili najviše pola. Da bi na kraju moja terapeutica našla način da odmrzne paketić energije smrznute u mojoj glavi. Točno sam osjetio kako isparava, fffff, odlazi iz mene. Nisam se usudio izraziti. Sve sam kupio u sebe, nisam se usudio, nisam mogao biti ja, zauzeti se za sebe, postavljati granice ljudima koji su bezobzirno iskorištavali dobru volju. Kako sam otčepio taj kanal, problem riješen. Od tada više ne pijem Rivotril, a problem se nije vratio.
Još sam dva doktora odveo na uncharted territory. Prvi je vidjevši rentgen rekao da pijem Brufen dok se bolest ne razvije do točke nakon koje me može početi liječiti. Pitao sam smijem li u planine. Da me boleština ne uhvati u brdu. Koliko drži tableta? Oko osam sati. OK, onda mogu u planinu. Liječenje počinje tek kad Brufen bude držao oko dva sata. A to će biti za nekoliko tjedana. Prije planine otišao sam terapeutici. Odradila mi je healing, iscjeljivanje polaganjem ruku. Nakon planine dođem doktoru na kontrolu. Koliko si tableta popio? Nijednu. Ni jednu? Nijednu. Rekoh mu, čuj, da ti kažem zašto je rentgen pokazao što je pokazao, a sad pokazuje nešto sasvim drugo, ti ne bi imao druge nego mi reći da sam došao krivom specijalistu. Poslao bi me na psihijatriju. No, naprosto me nastavi liječiti kao da me prvi put vidiš.
Opet prije planine, otišao sam na healing ozlijeđenog stopala. Prošao sam Velebit, Risnjak, Biokovo, Orjen… a spotaknuo sam se u hodniku na pločicu što je izvirila pola centimetra. Gadno sam natukao, možda i slomio prst desnog stopala. Sjedio sam na stolcu, ona na podu. Gledao sam kako polaže ruke gdje je trebalo, da bih zažmirio i opustio se. Desetak minuta kasnije prstima obje ruke istodobno je tipkala po gornjoj i donjoj strani stopala kao da svira klavir. Otvorio sam oči da vidim kako to radi. Kad ono, njene su ruke bile pola metra daleko od stopala. Smijao sam se kako bi se valjda smijao pećinski čovjek da vidi i čuje tranzistor.
Drugom sam doktoru išao jer sam osjećao tegobe, ali uređaj za dijagnostiku je pokazivao da sam zdrav. Nije mi ništa. Tad sam već znao da je stvar u neprorađenoj emocionalnoj rani. Drugi put je pak uređaj pokazao da me boli, a nije boljelo. Zasluga fifth lever surgery.
I tako, kad mi je moja terapeutica Marina Nardin rekla da s kolegicom Tihanom Ilić-Prskalo u Centru Snaga namjere pokreće školu tjelesno orijentirane terapije i iscjeljivanja – odlučio sam se energetski opismeniti. Još jednom naučiti pisati, samo drugo pismo. Prijatelji me pitaju što ću tamo učiti. Uzmem bilo što što se u tom trenutku zatekne na stolu. Recimo, bocu vina. Kažem im, naučili smo čitati i pisati, znamo da na etiketi piše malvazija. Jednostavno pročitamo. Isto to želim s energijama. Naime, svi to možemo, pitanje je samo želimo li.

Na psihoterapiju sam došao jer medicina moj problem nije mogla riješiti. Što je bio okidač da vas dvije studirate?
Marina: Vrlo često ljudi na put samospoznaje odluče krenuti jer su u krizi. Za mene je to bio vrlo zahtjevan period u životu. Tata mi je umro, imala sam dvoje male djece, užasno težak i zahtjevan posao, bila sam preopterećena. Jednostavno sam osjetila da počinjem pucati po šavovima. Doktori su mi preporučivali Apaurin ili nekakvo sredstvo za smirenje, a to kod mene ni tad nije dolazilou obzir. Upoznala sam ženu koja mi je napravila nekoliko iscjeljivanja. Nakon nekoliko tretmana sam se počela osjećati izvrsno. To me totalno iznenadilo. Počela sam se zanimati za metodu. Saznala sam da postoji škola u Francuskoj. Iako je sve bilo i financijski i vremenski iznimno zahtjevno, uz dvoje male djece, posao, odlučila sam se na to. Mislim da je to bila jedna od najpametnijih odluka u mom životu. To je bio početak. Nakon četiri godine škole, odlučila sam se dalje educirati. Vuče te dalje. Edukacija do danas nije prestala.
Tihana: I kod mene je bila kriza. Muž mi je poginuo. Bilo je ratno doba. Uvijek sam imala snažnu volju. Nakon godinu-dvije plača i želje za smrću, počela sam se čupati svojom voljom. Radila sam, našla sam si dečka. Ono, preživjet ću. Ali, poslije pet-šest godina vidjela sam da nešto nije u redu. Moj voljni aspekt je jako dobro radio, ali prednji aspekt… podsvjesno sam odlučila da više nikad takvu bol neću doživjeti. Što je vezano za naše dječje navike kako se zaštititi, kako zatvoriti protok energije. Šest godina je prošlo, vidjela sam da neke stvari ne štimaju. Bila sam sve napetija, nervoznija, nezadovoljnija, što sam kočila jer sam znala da me nitko neće trpjeti takvu nervoznu i napetu. I počela sam moliti za pomoć. Više sam se nadala nekakvom guruu. Moleći se, nabasala sam na nekakav letak za radionicu, pa sam otišla tamo. Čula sam za Francusku. Zbog posla sam mnogo putovala. Putovanja u Francusku zbog škole mi nikako nisu trebala, ali sam taj put odlučila slijediti srce. Tamo smo se Marina i ja počele družiti.
Marina: Naš učitelj, osnivač škole Snowlion, koju smo mi završile, je bio učitelj u školi Barbare Brennan u Americi. Snowlion je škola vrlo slična Barbarinoj. A ona je astrofizičarka. Kad sam pročitala prvu knjigu Barbare Brennan, znala sam da sam kod kuće, prvi put je netko napisao što sam naslućivala u dodiru s energijom, s tijelom.

Sad smo došli do Brennanice. Kako je ona iščačkala metodu? Iz čega je izvela metodu?
Tihana: Radila je za NASA-u. Bila je top znanstvenica. Osjećala je šire od onoga što je radila, da tu mora biti nešto više. Da u našem energetskom tijelu, očitanjima u našoj auri, u misli, ima nešto više. U njoj ima osjećaja, a to se onda spušta na tijelo. Osjećala je nekakav nemir. Fizika je tu, to je OK. Ali, što je moje tijelo, što su moji osjećaji? Moje misli? Njih ne mogu gurnuti utičnicu, ali one cijelo vrijeme postoje. To je živo. Slijedila je svoj nemir i propitkivanja. Krenula je kod Johna i Eve Pierrakos. John Pierrakos je bio psihijatar. Poslije drugog svjetskog rata su njemu i Alexanderu Lowenu dali da rade s ljudima koji su iz rata izašli očajni. Znanost nije znala što bi s ljudima kojima je trauma odsjekla veliki dio osobnosti. Oni su počeli novi pristup, a to je tjelesno orijentirana psihoterapija. Koja se ne bavi samo kognitivnim, pričanjem i analiziranjem iz lijeve polutke i racija. Psihijatrija je Pierrakosu i Lowenu dala slobodne ruke da se bave znanstvenim radom. Radili su s ljudima s kojima drugi nisu znali što bi.
Marina: Tako je počeo rad s traumom, uključivanje tijela, ekspresija emocija kroz tijelo.
Tihana: Naše učiteljice na Center of Intentional Living citiraju Donalda Winnicotta (Babies and Their Mothers), kojeg su ignorirali kad je počeo. Nekad u psihologiji nije bilo prihvaćeno da dijete koje još ništa ne razumije, nema racio, lijeva polutka mu ne funkcionira, i te kako memorira i pohranjuje traume. Sad se jako radi s time, ali tada je bio revolucionaran. Nobelovka Rita Montalcini je za vrijeme drugog svjetskog rata otkrila neuroplastičnost mozga kod odraslih, za što je Nobela dobila pedeset godina kasnije. A ismijavali su je, da je to ludost i glupost. Znanost se stalno pomiče od znanosti.
Marina: Često nam na energetske tretmane dolaze liječnici i zamole nas da ih nigdje ne spominjemo, jer se boje osude u svojim sredinama. Boje se da će biti odbačeni, ili će ih makar ružno gledati.

Nekad je to mogao samo Isus, a cilj igre je da to možemo svi. To jest, možemo, samo nismo ovladali time. Koje je racionalno objašnjenje za pauzu od dvije tisuće godine? Osjećam da se metoda eksponencijalno širi. Dvije tisuće godine – nula bodova, a posljednjih dvadesetak čovječanstvo se naglo počinje baviti time.
Marina: Nije postojala dovoljno snažna kolektivna svijest. Stupanj svjesnosti nije bio dovoljan da možemo ovladati time.
Tihana: Mislim da je pravi trenutak da spomenem Davida Hawkinsa. Doktorirao je na frekvencijama emocija. Postavio je skalu od nula do tisuću. Dvadeset godina je proučavao odnos emocije i vibracije. Vibracija srama je dvadeset. Vibracija krivnje je trideset, apatije pedeset, tuge sedamdeset i pet, straha sto. Vibracija ljutnje je sto pedeset. Vibracija hrabrosti je dvjesto. I tu se mijenja kvaliteta vibracije. Do dvjesto su vibracije emocije koje jedu mene i sve oko mene. Uzimaju energiju, kao crna rupa. Ne hrane ni mene ni druge ni prostor. Na dvjesto je prijelomna točka. Iznad toga imam dovoljno za sebe, i mogu širiti. Kao lampa svjetlost. Dvjesto pedeset je prihvaćanje, ljubav je petsto, šesto je mir, iznad sedamsto su prosvijetljeni, Isis, Buda… Hawkins je spoznao da kvaliteta vibracija raste geometrijskom progresijom. Nekoliko ljudi na vibraciji sedamsto nadjačavaju milijune s niskom vibracijom. Već na petsto djeluješ na devetsto tisuća ljudi. Mjerio je kineziološki, na tisućama i tisućama ljudi, istraživao je dvadeset godina. Mnogo ljudi koji se bave ovim o čemu razgovaramo govori o ubrzavanju, naglom širenju, da je sve više ljudi koji dižu vibraciju.

Što ćete vas dvije učiniti da ja odjednom vidim svoju energiju, osjećam je, osvijestim?
Marina: Da bi naučio prepoznavati energiju, moraš naučiti živjeti u trenutku, biti prisutan. Živjeti tu i sad. Ne u prošlosti, ne u budućnosti. U ovom trenutku, svjesno. Osim prisutnosti, potrebno je ojačati uzemljenje. Osim fizičkog, postoji i energetsko tijelo, a ono mora cirkulirati jednako u svim dijelovima sistema. Pošto mi jako puno razmišljamo, maštamo, jako puno energije koncentriramo u gornji dio tijela. Veoma je bitno raznim vježbama spustiti pažnju dolje, u prvu čakru, uzemljiti se, osvijestiti protok energije odozdo prema gore. Kad se stvori balans, kad se čakre u stopalima otvore, kad dopustimo protok, da nas Zemlja hrani, naš sistem postaje fini instrument koji propušta energiju. Učimo se posebnom pažnjom fokusirati na određene frekvencije, na određene čakre, i time moduliramo koju energiju propuštamo i ispuštamo u klijenta. Ne svoju energiju. Naše je tijelo kao nekakav protočni bojler, kao nekakav instrument koji propušta energiju, a mi svojom uvježbanošću ustvari moduliramo frekvenciju koju propuštamo u klijenta.

Ako bi skeptik tražio potvrdu u fizici, koju biste mu knjigu preporučile?
Tihana: Deepak Chopra se bavio time, Barbara Brennan, teorije Brucea Liptona su dobre.

Koji je tvrdi fizičar ili, ako ne fizičar, znanstvenik, prešao na vašu stranu?
Tihana: Nikola Tesla. Nije govorio tim riječima, ali je govorio da, kad se umiriš, možeš osjetiti kako je ljudsko biće s druge strane zemaljske kugle. Tesla je mnogo pričao o tome. A i Einstein. I sama stroga fizika govori da sve titra, da naše tijelo nije ovo što vidimo, čvrsto, kruto, da nije većinom čak ni voda, nego praznina. Energija. Naš doživljaj je varka. Nije ga moguće objasniti raciom. To je kao da pokušavamo raciom objasniti ljubav majke prema djetetu.

1 komentar

  1. Članak potiče znatiželju, želju za upoznavanjem nečeg novog, do sada ignoriranog… Iako ulazim u skupinu skeptika upravo me to natjeralo saznati više o ovoj temi. Vjerujem da je to bio cilj, autor u zanimljivom razgovoru sa sugovornicama vrlo vješto navodi čitatelja na razmišljanje, upoznavanje teme (http://www.snaganamjere.com/index.php/), nove poglede… Pohvale kao i svaki put da sada!

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *