U MSU sam poželio vidjeti gole kustosice i kustose, snimati ih dok govore o emocijama koje su u njima okinula djela koja su odabrali

TOMMI GRÖNLUND, PETTERI NISUNEN, ZAGREB BEAT FREQUENCY Nisam ni ušao na izložbu, a već sam na stepenicama zamalo zaplakao. Zvuk, nekakvo bubnjanje i rezoniranje. Poželio sam sjesti i isplakati kukavičluk zbog kojega odbijam naređenje svog tijela – a nikad me nije pogrešno usmjerilo – ignoriram želju da radim isključivo što volim, do smrti ili dok ušteđevina izdrži.
Facebook je predložio. “Ivana Franke: Strujanje percepcije (svemiri misli), Tommi Grönlund i Petteri Nisunen: Siva zona. Franke, Grönlund i Nisunen ostvarili su postav koji, osim umom, pamtimo i osjetilima. Većina radova je interaktivna, a posjet izložbi je prije svega tjelesno iskustvo, u kojemu se prepliću snažni doživljaji vizualnog, zvučnog i prostornog. Vlastitu tjelesnost u prostoru izložbe osvještavamo kao stroj za proizvodnju realnosti – i osobne i zajedničke – ali koja, u svojoj nedovršenoj sveobuhvatnosti, ipak nije totalitarna i od koje je odmak uvijek moguć”. Nekoliko godina istražujem korelaciju metafizičkog podražaja i fizičke posljedice, to jest emocionalne rane i bolesti tijela. Bolji poziv na izložbu ni sam sinkronicitet ne bi mogao napisati. Često reklame više obećaju nego što isporuče, ali ovi su me zgromili čim su se otvorila klizna vrata ispred stepenica koje iz prizemlja vode na kat.
Sinkronicitet, nakon godina primjene raznih metoda otkrivanja paketića energije, emocija smrznutih svud po tijelu, i njihove prorade (posljedica prorade je da se cijeli tvoj svemir promijeni), otkrivanje neprorađenih emocija zvukom, rezoniranjem, iskusio sam baš nekoliko dana prije odlaska na ovu izložbu.
Da mrvicu smanjim dramu, nije bilo kritično, u hodu sam odlučio da neću sjesti i pustiti nešto suza. Recimo da je eterični ja ostao sjediti i prorađivao, materijalni se popeo i, ha, nije gledao izložbu, nego je, kako i piše, doživljavao cijelim tijelom.

Studentice koje čuvaju umjetnine su, nogometaški, igrale flaster. Na pristojnih desetak metara od mene doslovce su buljile. Palo mi je na pamet da možda pojačano paze jer je bilo incidenata, ili da je dogovor s autorima da izazivaju nelagodu posjetitelja. (Kako su studentice i na katu igrale flaster, pitao sam zašto ne daju disati. Posjetitelji su pokušavali ukrasti ili premjestiti dijelove instalacija.)

TOMMI GRÖNLUND, PETTERI NISUNEN, CICLONE Kod spirale na čijem je kraju drvena kutija s kuglicama krenuo mi je prvi takt povraćanja. Ma, kao da sam grob vidio, u koji sam sam sišao. OK, opet, nije bilo kritično, ali tijelo je opet jasno progovorilo. Ne želi biti mrtvo prije smrti. Uskladišteno, odloženo. Ni na trenutak, kamoli na razdoblja.

IVANA FRANKE, WE CLOSE OUR EYES AND SEE A FLOCK OF BIRDS U najplemenitijem smislu riječi zavidim skladateljima i likovnjacima. Pišem, treba mi akord, a najviše što tekstopisac može dobiti je ton. Treba mi trideset rečenica koje se čuju odjednom, u isti tren – trideset emocija istodobno – a najviše što mogu dobiti je niz slova, niz riječi. Solaža. Da mi i komplimentiraju kako sam ton po ton nanizao tako dobro da je to akord, gotovo kao akord, bio bi to samo kompliment. Ali to je nemoguće. Bilo je u prošlosti prekrasnih pokušaja zarobljavanja zvuka u riječi, ali to ne ide dalje od pokušaja. Tko želi čuti sliku, vidjeti zvuk – okupati se u emociji ili emocijama – biti istodobno u najmanje dva svijeta, neka sjedne na klupu, okrene se prema svjetlima, pritisne gumb i zatvori oči.

Htio sam razgovarati s kustosicom. Ne na Einsteinovoj, Fynmannovoj i liniji mnogih neznanih koji su atom ili galaksije pogledali dovoljno dobro da vide Boga, ne znaš li nešto objasniti vrlo pametnom šestogodišnjaku, to o čemu govoriš ni sam ne razumiješ, nego o osjećanju, emocijama. Moj je život krenuo dramatično na bolje otkako ne spoznajem razumom, nego osjećajima. Htio sam je pitati što je osjećala kad je prvi put vidjela, iskusila, djela. Koje su emocije u njoj okinuli autori. Odakle su joj te emocije poznate. Mailao sam, ali nije odgovorila. Nema zamjerke. Uzgajivači duhana uglavnom ne puše. Kustosice ne rade striptiz ove vrste.
No, palo mi je na pamet da bi super bilo snimiti tridesetak kustosica i kustosa. Po mogućnosti s dvije kamere. Prva da snima samo lice, druga cijelu figuru. Da ih vidimo gole. Svaku facijalnu ekspresiju, svaku gestu, nesvjesni govor cijelog tijela dok govore o umjetnosti koju su doveli u muzeje i galerije. Sve to što piše u katalozima je tanko. Bliže je razumijevanju nego osjećanju. U ogoljavanju, odlasku kustosica i kustosa na teren čistog osjećanja, emocija, ogroman je potencijal, uvjeren sam, usporediv s benefitima po umjetnost odlaska tri tenora i ostalih u mase, u pop.
OK, probat ću snimiti njih tridesetak, pa to okačiti na blog.

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂