Putem hode samo ljudi na zbilji. One nahvao Put ne prima. Njih se rješava. Uganućem, odustajanjem ili već nekako kako samo On zna. Buen Camino!

Ako te Put prihvati, obasut će te znakovima. Na tebi je hoćeš li ih znati pravilno protumačiti. Koji su put ti znakovi komplicirani jer se odnose na stvari i situacije koje su se dogodile, a drugi se put pak odnose na nešto što će se tek dogoditi. Nisi li spreman ili ne želiš sudjelovati u toj semiotičkoj igri, tvoj je Put sasvim uzaludan.
Prije godinu dana krenuo sam na Put u njegovoj kraćoj verziji. Tada mi je časna sestra, ispraćajući me iz benediktinskog samostana u Leonu, čvrsto me zagrlivši šapunula na uho: “Nemoj biti zec, budi kornjača. Zec protrči i ne spozna, a kornjača upije sve što Put daje”. Uzbuđen tim riječima, ali i početkom Puta, nisam shvatio poruku. Prošao sam Put u ritmu koji je prije bio zečji negoli kornjačin. Čak sam, ne uočavajući znakove, doživljavao da me Put opominje. Bilo je tu i padova, bolnih i sa krvavim koljenima. Ništa nisam shvaćao. Bilo je potrebno da nakon povratka moj život bude promijenjen u većini, kako bih tek tada, šest, osam, deset mjeseci nakon povratka, shvatio da me je Put cijelo vrijeme opominjao, da mi je nudio mudrost koju nisam razumio, davao mi snagu koju nisam prihvaćao i nudio ljepotu koju nisam prepoznavao. Bila je potrebna godina dana kako bih se ponukan gotovo magnetskom privlačnošću Puta odlučio vratiti na njega i ovaj put prijeći ga cijeloga, od malenoga San Jean Pied du Porta u francuskim Pirinejima do Muxie, ribarske luke u Galiciji na Costa del Morte, udaljene 930 kilometara.
Krećući svježeg srpanjskog jutra iz San Jeana, sjetio sam se Meše Selimovića i mota njegove knjige Derviš i smrt, kako je svaki čovjek na početku i na kraju sam. Sam sam krenuo na Put i nisam očekivao ni kompanjone ni društvo. Ovaj put sam krenuo na Put kako bih pokušao čitati znakove. Na izlazu sam posjetio crkvu Sv. Marije. Odlučio sam zapaliti svijeću. Jutarnja svježina zamijenila je svetačku tišinu unutrašnjosti crkve u kojoj su pored oltara gorjele tri svijeće.
– Mudrosti, snage i ljepote, pomislio sam, i gotovo istodobno počeo plakati. Suze su same curile niz obraze. Dobio sam znak, ali ga i uspio pročitati.

Prošavši kroz stara gradska vrata konačno sam krenuo na put učenja i tumačenja simbola. Ovaj put budi kornjača, govorio sam samome sebi. Fotografirao sam kao mahnit. Svaki pogled, svaka vizura bila je baš ona fotografija koju sam želio snimiti. Ljepota Pirineja osvaja svojim zelenilom i skladom. Hodam u razvučenoj koloni hodočasnika. Svima je cilj danas doći do mjesta Orreaga u Španjolskoj. Tih 25,6 kilometara vodi nas kroz pašnjake pune ovaca, šumu čija stabla zbog nagiba rastu gotovo vodoravno, da bismo na kraju krećući se dijelom i starom napoleonskom cestom dionicu završili spuštanjem koje zbog nagiba na trenutke izgleda i pogibeljno. Pomislio sam na Dantea. Kako svako njegovo djelo u trilogiji Božanske komedije završava riječima “i ugledasmo zvijezde”, tako je i svaka dionica moga Puta završavala riječima “i ugledasmo albergo!”.
Noćenje u Orreagi je kao noćenje u Perkoviću. Nema vlakova ni pruge, ali nitko nije ovdje došao da bi ostao. Svima je cilj negdje dalje, Zubiri, Pamplona, Logrono, Burgos… ovo mjesto je tek spavaonica za sutrašnji nastavak. I kada mi je pristupio mladić objašnjavajući mi kako su on i njegova djevojka dobili različite krevete, shvatio sa poruku. Pristao sam se mijenjati s njim za ležaj. Oni su zajedno, a meni je svejedno u kojem krevetu spavam. Ionako su svi isti. Uostalom, dobro je činiti dobro. Njih dvoje sada su sretni, a sretni ljudi mogu činiti čuda.
Pet sati ujutro. Mrkli mrak. Ustajem i spremam vreću za spavanje. To će mi od danas biti svakojutarnji ritual. Snalazim se u mraku, kompletirajući opremu. Izlazim iz alberga u rosuljavu izmaglicu srpanjskog pirinejskog jutra. Palim baterijsku lampu i krećem na Put. Preda mnom su 42 kilometra pješačenja prema Pamploni, odnosno Iruni, po baskijskom. Priroda spava kao da nikada neće svanuti. Hodam kroz šumu gotovo napamet. Nikada tu nisam bio, ali noge same hode kroz tu danteovsku mračnu šumu u kojoj se, kako bi Alighieri sam rekao, “svijet jati da bez blagodati uma lišen strada!”. Kako drugačije nazvati one koji po mrklom mraku gacaju šumom čitajući znakove žutih strelica po drveću ili usputnom kamenju.
Prolazeći kroz Espinal po prvi puta osjećam ljubav. Nije to onaj neutemeljeni osjećaj neke fluidne i teško uhvatljive ljubavi, već sasvim konkretizirana, čvrsta, opipljiva ljubav usmjerena prema osobi od krvi i mesa. Osjećam njezinu i svoju ljubav. Izvikujem njezino ime dok me hodočasnici što zajedno sa mnom hode začudno gledaju. Sreća nema uredovno vrijeme, kada dođe treba je zgrabiti. Fotografiram cvijeće. Svo koje sam snimio plave je ili ljubičaste boje, ali kako ja ne vidim boje meni svo to cvijeće ima boju njezinih očiju. I gdje god pogledan vidim njezine oči koje bdiju nada mnom.
– Još jedan znak.

Rano jutro u Pamploni. Usnuli grad mi se nudi. Samo meni. Nikoga na cesti. Samo ja i Iruna. Polako, gotovo tiho hodam snenim ulicama izlazeći iz zaspalog grada gdje ljudi i bikovi zajedno trče kada su budni i gdje strast živi na ulicama pod vrelinom sunca. Templarske zastave i utvrde na periferiji, kao relikt nekog prošlog vremena. Možda su i one zaspale.
Puente la Reina. Lokalna festa u kojoj stilizirani konjanici spužvama poput buzdovana “mlate” svakoga na koga naiđu. Možda tako izbijaju sav stres nakupljen u godini dana, a možda i tjeraju svo zlo iz svojih “žrtava”. Djeca ih se, naravno, boje, dok odrasli hrle po njihove “batine”. Tapasi i vino. Španjolska u punom smislu riječi. Festival pjesme, strasti, boja (koje ne vidim, ali zamišljam) i nepatvorene životne sreće.
U Los Arcosu počinjem osjećati bolove na prstu lijeve noge. Nije ništa strašno. Kada se noga ugrije, bol prestane, ali kada se ohladi onda je jutarnje obuvanje gojzerica pravo mučenje tijekom kojega valja ugurati natečeni prst prvo u čarapu, a potom i u cipelu. Vidjeti sve zvijezde tek je manji dio muka koje prolazim. Unatoč muci, ne pada mi na pamet da odustanem. Prošao sam nekih dvjestotinjak kilometara i još mi predstoji sedam stotina. To je moj Put i odustajanje naprosto nije opcija. Muxia o muerte, Muxia ili smrt! Avelante peregrino! Naprijed, hodočasniče!
Do Logronja već putujemo Allesio i ja, potom nam se pridružije Allessandro. Trio Babilonija, dva Talijana i Hrvat u Burgosu prima u društvo Miguela, Katalonca iz Barcelone. Predstoji nam Meseta, visoravan koja asketizmom plaši hodočasnike. Ni drveta, ni kuće, ni bilo kojeg znaka civilizacije. Praznina te pustinje puna je boja i cvijeća. Onog plavog, njezinih očiju.
Hontanas, mjesto od kojih pedesetak stanovnika izgleda kao da je zaspalo u vremenu i prostoru vrele Mesete. Pomišljam kako će sada iza ugla naići lik tužnog viteza iz Manche i njegova sluge Sancha Panze. U vrelini poslijepodnevne sieste mjesto je sablasno tiho. Tek po reklamama ćutimo suvremeno doba. Da toga nema ovdje bi na vlasti još bila Izabela Kastiljska.
U albergu srećemo Ignacija, našeg čovjeka. Babilonija raste. Igramo po principu dva-dva-jedan. Dva Talijana, dva Hrvata i Katalonac. Magleno jutro sutrašnjeg dana otkriva novu Babiloniju. Dva Katalonca, dva Hrvata i dva Talijana. Alessandro s upalom mišića teško hoda. Sve više zaostaje. Stajemo u magli i dozivamo ga. Na trenutak isključimo lampe, obuzimaju nas mrak i magla. Alessandrov glas dopire iz mrakomagle. Možemo nastaviti. Buen Camino.
Ulazak u Leon nalikuje priči koja nema kraja. Grad je tu ispred nas, ali nikako da dopremo do njega. Tornjevi katedrale lelujaju u vrelom, zraku ali uvijek su jednako udaljeni od nas, koliko god se vukli prema njima. Miguel ima upalu koljena, tražim da mi da svoj ruksak kako bi mu bilo laše hodati, na što odgovara
– Ne možeš ti preuzeti moje grijehe. Niti će tebi biti teže, niti će meni biti lakše.

Nisam tada shvatio njegove riječi, ali ulazak u Leon mi ih je razbistrio. Alessandro sa svojim upalama mišića jedva hoda za nama, a moj nožni prst sad je već veličine palca. Gnoji se i ne izgleda niti najmanje dobro, ali hodam dalje.
Opet sam u onom istom benediktinskom samostanu od kuda sam prošle godine krenuo. Sada u kafiću preko puta ispijam pivo s prijateljima. Neznanac sa susjednog stola gledjući u moju nogu konstatira kako to treba operirati jer će se inače inficirati. Predstavlja se imenom koje ne pamtim, ali radi kao profesor na sveučilištima u Torinu i Astani, uzgred je i gorski spasitelj. Kaže mi da pričekam. Odlazi i vraća se s medicinskim instrumentarijem. Operacija čupanja nokta i čišćenja gnojne vrećice u hodočasničkom kafiću. Nitko se ne obazire na operativni zahvat na otvorenom prstu.
– Dobro je, konstarira operater, ujutro ću ti doći pogledati i previti prst, dometne i ode.
Jutro, pet sati, pod svjetlom obične baterijske svjetiljke na kapi, moj operater pregledava ranu. Premazuje je i premata. Diktira mi kako moram kupiti Brufen od 850 miligrama i piti tri dnevno.
– Bit će sve u redu, ohrabruje me. Gasi svjetlo i čujem njegov glas u pozdravu Buen Camino. Uzvraćam pozdrav, ali on je već otišao. Više nikad ga nisam vidio. Bilo je to prvo čudo Camina.
Nakon godinu dana na mjestu od kuda sam krenuo istisnut je gnoj koji se nakupljao u bukvalnom i prenesenom smislu. Moj je Put jednim dijelom ovdje počeo, ali i ovdje završio. Drugi dio Puta može početi. Na Putu nemojte očekivati čudesa, jer se tada neće dogoditi. Ne očekujte ništa i tada će vam se Put otvoriti. Tada će vam dati i što ne ištete, obasut će vas mudrošću drugih, koju upijate, snagom vašeg vlastitog tijela koje će se i nakon šest stotina kilometara osjećati jako i sposobno za Put, i konačno ljepotom koja, kada otvorite oči, pribiva svugdje oko vas.

Onako kako se oformila, Babilonija se rasformirala. Zapravo je ostala u nekom svojem obliku, ali smo Ignacio i ja želeći posjetiti samostan u Samosu izašli iz nje. Hodati s Ignacijom značilo je satima šutjeti. Nas smo dvojica samo po tempu hoda prepoznavali jedan drugoga. Ostalo nije bilo bitno, ili smo barem tako mislili, jer kada smo zastali u Morgadu shvatili smo da se događa drugo, ali i treće čudo Camina. Prvo, nije bilo mjesta u konačištu, ali, nakon pola sata i dva piva hospitalero nas je obavijestio da ipak ima dva slobodna kreveta jer je grupa koja je trebala doći otkazala dva mjesta. Nakon što smo taj dan prešli već kojih dvadeset i sedam kilometara, nismo imali previše želje proći još šesnaest do idućeg mogućeg smještaja. Drugo su čudo bile koincidencije životnih puteva otkrivenih na Putu. Obojica imamo iste godine, obojica radimo isti posao, ali u različitim institucijama, obojici nam se bivše supruge jednako zovu, obojica imamo djecu istih godina, obojica imamo pse za kućne ljubimce i obojica smo preživjeli i proživjeli gotovo istovjetno neka teška životna iskušenja. Životne ispovjedi trajale su do dva sata ujutro. Camino je svoje čudo uprizorio dvojici životnih blizanaca kako bi im poručio da nisu sami i da se te stvari ne događaju samo njima.
Cijelo vrijeme puta dobivam poruke od prijatelja. Potpora je tako hranjiva u trenucima kada osjećate potrebu za njom. Pogotovo kada dođe i iz smjera koji ne očekujete. Ona najnježnija uvijek stiže jutrom, dok se još na Putu nije ni razdanilo. Je li to san ili java? Java je, jer Putem hode samo ljudi na zbilji. One nahvao Put ne prima. Njih se rješava. Uganućem, odustajanjem ili već nekako kako samo On zna.
Fisterra ili Finisterra, zapravo Fin de la Tierra, kraj svijeta. Svjetionik na stijeni devedeset metara iznad mora na obali smrti. Dvadeseti kolovoz u 12.15 sati. I ugledasmo kraj svijeta. U izmaglici na kojih tridesetak kilometara ukipio se na vrhu stijene. Mitsko mjesto svih hodočasnika zbog oznake na kojoj piše nula. Prošao si Put. Došao si do kraja. Ignacio i ja krećemo u završni dio Puta. U eremiti, poljskoj kapelici pokraj puta, Ignacio piše hodočasničku poruku. “Ignacio i Ivan krenuli su iz Hrvatske sve do kraja svijeta da bi se sa njega i vratili.” Svatko od nas ima razlog zbog kojeg se odlučio na put do kraja svijeta, ali i dovoljno snažan razlog da se sa tog kraja i vrati nekome ili nečemu. Plavo cvijeće mi se smije putem, i u crkvi Svete Marije, dva kilometra prije svjetionika, posljednji put palim svijeće. Zadnji metri prepuštaju mjesto uzbuđenju i sjeti. Ignacio mora na autobus, pa u Santiago. Sutra leti za Zagreb. Ja nastavljam sam do Muxie. Još trideset kilometara.
Vučem se jutrom poput atlantske magle. Bezvoljan, ali još odlučan da završim Put. Hodam sam kao na početku Puta. U misli mi se šulja Lao Tse. “Imam tri blaga koja držim vrijednima: jedno je Dobrota, drugo je Umjerenost i treće je Ne drznuti se uzeti prednost nad drugima. Pokraj Dobrote se može biti Hrabar, pokraj Umjerenosti se može pružiti, a pokraj toga da se Ne drzne uzeti prednost nad drugima može se učinkovito preživjeti. Ako se netko odrekne Dobrote i Hrabrosti, odrekne se Umjerenosti i Duha i odrekne se Poniznosti radi Agresivnosti, Umrijet će!”
Muxia. Malo ribarsko mjesto. Konačni kraj Puta. Odmaram se na pločama ispred kapelice Naše gospe od Barce. Atlantik umiljato bojom nalikuje Mediteranu. Po običaju hodočasnika ostavljam svoje košulje, čarape i sve što mi više nije potrebno. Plavo cvijeće me i dalje prati. Osjećam sreću kao u Fortramovoj pjesmi Kada čovjek može biti sretan?.

“Kad može s dubokom svjesnošću svoje beznačajnosti unutar neizmjerne građe svih stvari pogledati preko rijeka, brda i dalekog horizonta i ipak održati vjeru, nadu i hrabrost – korijene svake vrline.
Kad spozna ono što je uklesano u njegovu srcu, da je svaki čovjek jednako plemenit kao i on sam i kada nastoji upoznati, zavoljeti i oprostiti svojim bližnjima.
Kad zna na koji način suosjećati s ljudima u njihovoj tuzi, sreći, čak i u njihovim grijesima, znajući da svaki čovjek vodi tešku bitku u okolnostima koje, po pravilu, nadilaze njegovu snagu.
Kada je naučio kako steći prijatelje, i, što je još važnije, kada je naučio kako ih zadržati.
Kad voli cvijeće, kad nauči loviti ptice bez puške i kad osjeti ganuće zbog stare, zaboravljene sreće.
Kad čuje smijeh malog djeteta i melodiju iz djetinjstva.
Kad može sačuvati sreću i dostojno razmišljanje usred podlih životnih kinjenja.
Kad ga zvjezdana krošnja stabla i odsjaj sunca u vodi može obuzeti kao pogled na nekog davno umrlog i mnogo voljenog.
Kada ni jedan glas patnje ne doseže njegovo uho uzalud i kada ni jedna ruka ne traži njegovu pomoć bez odgovora.
Kada vidi dobro u svakoj vjeri, bez obzira kako se ona zvala, koja pomaže čovjeku dosegnuti božansko i vidjeti veličanstveno značenje života .
Kada može pogledati u usputnu kaljužu i vidjeti nešto iza grijeha.
Kada zna kako moliti, kako voljeti, kako se nadati.
Kada je sačuvao vjernost sebi, vjernost svojim bližnjima i vjernost Bogu, u ruci drži mač protiv zla, u srcu mrvicu pjesme – sretan što živi, ali ne bojeći se umrijeti.
Takav je čovjek pronašao tajnu sreće koju pokušava pokloniti cijelom svijetu.”

Put mi je pomogao da je nađem i zato sam mu zahvalan. Buen Camino!

SADRŽAJ NAPRTNJAČE. Vreća za spavanje. Kroksice ili japanke. Troje gaća. Tri majice, dvije kratkih i jedna dugih rukava. Tri para čarapa. Jakna od flisa. Pribor za higijenu. Čepovi za uši. Kvačice. Švicarski nožić. Igla za bušenje žuljeva. Krema za stopala. Flasteri. Baterijska svjetiljka. I mnogo dobre volje.

Vidi galeriju na Facebook stranici Rafinerije ideja.

1 komentar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *