Petar Ćurić: Kada čitavim svojim bićem vjeruješ da stvari ne moraju biti kakve jesu i da mogu i moraju biti bolje, studiraj u inozemstvu

Control your own destiny – or someone else will – Jack Welch

Pobrini se za vlastitu budućnost, ili će to učiniti netko drugi umjesto tebe.
Uz pretpostavku da je drugome njegovo blagostanje uvijek na prvom mjestu, ili jednostavnije rečeno, ako misliš da je ikome stalo više do tvog uspjeha negoli tebi samome… promisli još jednom!
Dobri stari Neutron Jack. Legenda korporativne Amerike i čovjek koji je tvrtki General Electric, kao njen čelnik, omogućio rast od nevjerojatnih četiri tisuće posto.

Za Welcha sam prvi put čuo gurajući kolica u Krogeru (američkom lancu supermarketa sličnom našem Konzumu), u Dentonu, na sjeveru američke savezne države Teksas. Prilazeći teti na blagajni primjetih na stalaži, između čokoladica i žvakaćih guma, redak s knjigama. Jednu je bilo nemoguće ne zamjetiti. Ogroman naslov s velikim crnim štampanim slovima – Winning (Pobjeđivati), a u pozadini, u boji zlata, čovjek orlovska pogleda i s kravatom podudarajuće zlatno-žute presijavajuće boje. Sjećam se kao danas kako sam ju nagonski, gotovo refleksno ubacio u košaricu, preko kruha, mlijeka i staklenki gotovih umaka za špagete…

No, studirati u inozemstvu: da ili ne? Što to povlači za sobom? Hoću li time više zarađivati? Hoće li me kolege više cijeniti? Hoću li postati popularniji u društvu? Hoću li odmah nakon faksa moći podignuti kredit i kupiti kuću po izboru, uzeti dobar auto te povući i roditelje za sobom (dok moji vršnjaci traže veze za stručno osposobljavanje, bez zasnivanja radnog odnosa, za 1600 kuna)?

Proveo sam gotovo pola života u inozemstvu i mogao bih nabrojati na prste jedne ruke one koji se ne žele vratiti u Hrvatsku. Bez obzira na sigurnost, red, rad i disciplinu u inozemstvu – svi žele natrag. To je naprosto činjenica.
Sanjariš o asfaltu New Yorka? Fantaziraš o Los Angelesu i šest prometnih traka u svakom smjeru? Razmišljaš o multikulturalnosti Londona i mogućnosti da ti prvi susjed bude saudijski Šeik, poznata glumica, glazbenik, nogometaš? Nakon hladnog tuša dolaziš k sebi. Osvještavaš se. Tražiš nekoga svog. Rođaka, prijatelja iz domovine, ili sunarodnjaka makar se prije niste ni pozdravljali na ulici. Ali je Hrvat. Dijelite istu prošlost, muče vas iste brige… Zemljaci ste. Napustio si Hrvatsku omamljen snovima kao ćeš preko noći postati Englez, Amerikanac, Talijan, Šveđanin… A postao si – hrvatska dijaspora.

Međutim, iskustvo boravka, studiranja i rada u stranoj zemlji ne može se ničime platiti. To možeš jedino sam iskusiti. Pa i uza sve poteškoće, izazove, moguće i nemoguće situacije i iskustva – životna škola koja se ovako stekne ostaje za čitav život! To je jednostavno nemoguće iskusiti sjedeći kod kuće. Zato, ako imaš šansu, pa makar i na godinu dana, šest mjeseci, tri mjeseca, pa i mjesec dana – zgrabi tu priliku!
Misliš li da će te susjedi i rođaci koje si ostavio iza sebe “obožavati” radi ovoga? Možda se iznenadiš. Ali to je OK. Ti si otišao. Napreduješ. Oni su ostali. Na nekom sam iseljeničkom portalu pročitao (a kao iseljenik provodit ćeš mnogo vremena po raznim internetskim forumima, prelistavajući do u detalje novosti iz domovine pa makar i tisućama kilometara daleko i na drugom kraju svijeta) sljedeće: “Kad se jednom vratiš u domovinu, među svoje, moraš znati da njih ne zanimaju tvoji problemi. Njih ne zanima tvoja nostalgija, tvoja čežnja za rodnim krajem, naporan radni tempo ili zahtjevan šef na poslu. Sve što ih zanima je – Jesi li uspio?”.
I doista, ako jesi, kreću zamolbe, usluge, donacije, zapošljavanje kćeri ili unuke, pa do nemoralnih ponuda i ponuda za brak (premda si već oženjen). Ako nisi – predmet si ismijavanja i sprdnje! To je ujedno i razlog zašto većina naših vani neminovno “uspije”. Naprosto se moraju tako prikazati jer znaju što ih inače slijedi…

Vratimo se temi.
Studiranje u inozemstvu?
Ne bilo gdje i ne pod svaku cijenu.

Prošli su dani kad je dovoljno bilo reći studirao sam vani i poslodavcu bi iskočile oči i ispala kemijska iz ruke. Toga više nema. Kao prvo, hrvatski poslodavci već znaju – dijete koje je studiralo vani ima određenu širinu, naučilo je pitati i misliti svojom glavom – sve neoprostive i potencijalno kobne karakteristike koje prosječan poslodavac ovdje gleda izbjeći pod svaku cijenu! Tako, namjeravate li studirati vani samo kako biste se slavodobitno vratili u Hrvatsku tražiti zaposlenje u državi ili javnoj službi, učinite si uslugu – nemojte. Ako je tvoja jedina želja raditi u državnoj službi ili nekoj državnoj agenciji, institutu ili tvrtki – drž’ se ti Zagreba! Ma kakav Oxford, Stanford, Cambridge, Harvard, Princeton… Jedino te ovdje mogu pripremiti za standarde, zapošljavanje i rad kakav je u Hrvatskoj.

Kada onda razmatrati studij u inozemstvu? Onda kada u sebi osjetiš istinski nemir. Kad ne želiš prihvatiti nametnuti status-quo. Kada čitavim svojim bićem vjeruješ da stvari ne moraju biti takve kakve jesu i da mogu i moraju biti bolje. Eto, tada.
Jedini način da spoznaš što Hrvatska zapravo jest, tko su zapravo Hrvati, odakle potječeš i što Hrvatska odista predstavlja u svijetu – odlazak je van. Možeš li se vidjeti bez zrcala? Ne možeš. Možeš eventualno ruke, noge… ali ne možeš dobiti kompletnu sliku. Pošto još nije izumljeno toliko zrcalo da se u njemu ogleda čitava zemlja, jedini način da stvarno upoznaš svoju zemlju je da iz nje izađeš.
Nema drugog načina.

A kad odeš, ne na tjedan-dva, to je zanemarivo – već na nekoliko mjeseci ili bar godinu dana (u komadu, bez vraćanja kući) – e onda nastupa magija! Prvo ćeš shvatiti da kod nas zapravo i nije baš toliko loše. Shvatit ćeš da je naša zemlja geografsko savršenstvo (ujedno će te to podsjetiti na duuuga lica prosječnih Hrvata, vječno zabrinutih, vječno u grču, protestu, kroničnom nezadovoljstvu, naboranih čela i alergičnih na sve i svakoga… samo da se kmeči, pa makar i s razlogom). Možda te navede i na pomisao – Oh, kako je zemlja lijepa – a narod… Kad bi nas bar neka nevidljiva ruka pokupila na mjesec-dva dana i sve premjestila na zapad, pa zatim opet vratila u domovinu – postali bismo istinski raj na zemlji! Problem nije u zemlji. Problem je u ljudima.

Pažnja! Tvojem entuzijazmu, pozitivnom stavu i strasti prema učenju i usavršavanju, koje ćeš kao spužva upijati vani te ponijeti sa sobom pri povratku u domovinu – slijedi sraz s domaćom nevoljkosti, drskosti pa i bezobrazlukom (primjerice u trgovačkoj, uslužnoj i nekim drugim djelatnostima).
Problem je i kad sve to svjesno pokušaš ignorirati ili zanemariti. Ti si jedan. Njih je nekoliko milijuna na čelu s TV-om, radijem i dnevnim tiskom koji kao da se međusobno nadmeću tko će proizvesti više crnila i destrukcije, umjesto da pripomognu preporodu ove nacije i izgradnji naše bolje budućnosti.

Nakon relativno kratkog vremena, po prilici šest do deset mjeseci, postaje skroz neizdrživo i povratnik često popusti. Ili se vrati nazad u bijeli svijet, ili se pak trudi zaboraviti sve što je vani dobroga naučio i ponio sa sobom, a prihvatiti nadvikivanje, naderavanje i agresivno laktanje…
No, treba reći da ipak postoji formula. Ako ne eliminacije, a ono bar ublažavanja takvih situacija. Formula je ponajprije druženje sa sebi sličnima. Umrežavanje s drugim povratnicima. Povezivanje s našima u dijaspori te – ujedno i najbitnije – ne predugo čamiti na istome mjestu. Ja sam to riješio tako što praktički živim na tri strane, od Zagreba i Ljubljane do rodne Pule.

Nije taj odlazak u inozemstvo baš kajgod. Kad tvoj um nešto spozna i neke stvari vidi – ne može se to više baš tako lako ignorirati, zaboraviti, od-učiti, od-vidjeti. Primjerice, spoznaš li da je normalno planirati svoj život, obveze i karijeru po pet i više godina unaprijed, te da se to vani smatra sasvim normalnim, i da s vlastitim šefom na poslu o tome u miru razgovaraš te ti upravo on pomaže savjetima kako ćeš od točke A do točke B unutar zadanog perioda (a onda se to na kraju i ostvari) – onda je teško vratiti se u konstantno stanje opće opasnosti, dnevnoga obilaska Jajca i Drvara i ratovanja partizana i ustaša. Tek što nazdraviš 2017. – bude te i podsjećaju da je ipak još 1944.
Zato katkad pomislim i da je studiranje u inozemstvu svojevrsna kletva. Ona Dabogda imao pa nemao. Jer, kad ne znaš što sve ima tamo vani i kakav ti život može biti (jednostavniji i pregledniji, a poslovni odnosi čisti i odgovorni)  – onda se ni ne opterećuješ. Ali, kad to jednom vidiš… Progledao si! I gotovo je. Tebi više mira nema.

Je li nam onda bolje živjeti u neznanju? Prihvatiti nametnute nam limite? Životariti? Mrštiti se na svaku siluetu pozitive i sočno opsovati svačiji pa i najmanji probitak, nedajbože trijumf?

Change before you have to. – Jack Welch

“Promijeni se prije nego što moraš”. Još jedna Welchova bomba.
Naravno da ne!
Promućkaj malo glavom. Stvari se već mjenjaju.
Zasad još imamo šansu i sami sudjelovati u promjenama. Netko će nas danas možda nešto i priupitati. Sutra? Preuzet će nas spretniji i organiziraniji od nas. Upregnuti, i radit ćemo po njihovom. Bez puno pitanja.

Zato – pokrenimo se! Mnogi su već napustili Hrvatsku, a ja već s uzbuđenjem iščekujem i naš prvi pravi prolom povratnika! Ali to neće biti isti ljudi. To su ljudi s novim, proširenim vidicima koji će ostvariti kritičnu masu koja neće znati tolerirati svu besmislenost aktualnoga hrvatskog sustava vrijednosti. Sviđalo se to nekome ili ne, ovakav sustav odgovara još samo elitama koje tako sebi osiguravaju kakvu-takvu stabilnost (upravo o tome i govorim!, ali stabilnost zaslužuju svi građani ove zemlje, a ne samo glavonja na funkciji).

Zato samo hrabro, i ciljajte na najviše moguće!
Ne, nije neizvedivo upisati Yale, MIT, Berkeley, Columbiju… treba samo poznavati procedure i poštovati tradiciju tih institucija. Oxford, Cambridge i Stanford dade se kontaktirati već i tijekom viših razreda osnovne škole, a toplo preporučam jednokratne izlete i obilazak tih fakulteta tijekom ljetnih praznika. Time uspostavljate direktan kontakt s profesorima koji će vas dalje upućivati i pratiti rad i napredak vas ili vašeg dijeteta, što je vrlo važno.
A onima koji će vas prozivati za izdaju domovine, manjak nacionalnog naboja, potcjenjivanje hrvatskoga školstva ili bezosjećajnost prema ocu i materi recite: Mogu li nas iz krize izvući isti oni koji su nas u tu krizu i doveli?

U krizu nas je doveo i u njoj nas još drži – sustav.
Hrvatskoj treba nova misao. Novu energiju i novi polet jednostavno nije moguće crpiti iz posve presušenih izvora: pesimizma, jadikovki i – predaje.
Odbijam predaju. Prihvaćam – pobjeđivanje!

I nije istina da za studij u inozemstvu trebate bogatstvo. To je bilo nekad. Danas je Hrvatska članica Europske unije i imate na raspolaganju cijeli niz programa kao što je ERASMUS+ koji je izninmno popularan i nudi mnoge mogućnosti, da ne spominjem da Androniko Lukšić daje stipendije na Harvardu, a Frankopan stipendije za Hrvate koji žele studirati u Velikoj Britaniji…
Može se!

Okružite se pozitivnim ljudima koji vjeruju u vas. Negativce i mrzovoljne izbacite iz života. Ako morate, dajte otkaz i dugogodišnjim “prijateljima” koji vas vuku dolje i možda su ljubomorni na vaš rast. Trebaju vam ljudi koji vas dižu i koji vas nose – a ne koji vas sputavaju.
I čitajte, čitajte i samo čitajte…

(Fotografija ljubaznošću Petra Ćurića, snimio Tomislav Čuveljak)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *