nikica-gabric-foto-ivan-lovric

Nikica Gabrić: Država 100 najboljih studenata treba poslati na najbolje svjetske fakultete, vratiti ih u Hrvatsku i pustiti im da oni vode ovu zemlju

Da bi hrvatska djeca dobila dobro obrazovanje, moramo stvoriti drukčiji sustav od kastinskog. Živimo u kastama. Da bi ljudi iz kaste radnika prešli u višu kastu, potreban je ogroman napor, mnogo vremena. Gotovo je nemoguće prijeći iz kaste u kastu. Viša kasta su predradnici. Iznad predradnika su menadžeri, slijede suvlasnici, pa vlasnici, a najviša kasta je kapital, to jest najviša kasta su vlasnici kapitala.
U početku čovjek mora raditi za druge, pa može raditi za sebe, da bi drugi ljudi radili za njega, a na kraju kapital radi za njega. Nisu li supertalenti, nemaju li malo sreće da se njihov talent negdje realizira, djeca roditelja koji zarađuju recimo dvanaest tisuća kuna na mjesec u današnjem društvu gotovo da nemaju šansu promijeniti kastu.

Imam drugi model. Mislim da smo u posljednjih dvadeset i sedam godina potrošili strašno mnogo novca na najbezveznije stvari. Na lopovluk, privatizaciju, korupciju, dovođenje sumnjivih sportaša kojima smo davali ogromne pare i državljanstva… Hrvatska svake godine treba sto najboljih studenata – medicine, elektrotehnike, brodogradnje, strojarstva, glazbe, filozofije, književnosti… – poslati u svijet, da se obrazuju. Njihovo školovanje na najboljim fakultetima može koštati sto tisuća eura na godinu. Znači, sto studenata puta sto tisuća je deset milijuna eura godišnje. Kad bismo deset godina slali po sto ljudi, ti ljudi bi završili izvanredne fakultete, a ljudi koje bi na tim fakultetima sreli važniji su od samih diploma na najboljim fakultetima. Oni bi tamo upoznali ljude koji će za deset godina biti na najvažnijim pozicijama u svojim zemljama. Naša djeca, koju bismo poslali na fakultete u svijet, bila bi u stanju dogovarati poslove, imala bi veze, po povratku u Hrvatsku bi širila mrežu svojih prijateljstava i poznanstava. Ti ljudi bi mogli stvoriti novi okvir i novu mrežu, u kojoj bi talentirana djeca roditelja radnika mogla dobiti priliku za bolje obrazovanje i bolji život. Za današnju generaciju, nažalost, nema velikih izgleda, ali na rok od deset, dvadeset ili trideset godina možemo napraviti mnogo da mladi ljudi ne odlaze iz Hrvatske.

Je li networking o kojem govorim dovoljan za pobjedu protiv pozicioniranja Hrvatske kao zemlje uslužnih djelatnosti, koja previše ovisi o turizmu? Gleda li čovjek svijet iz prizemlja, vidi vrlo malo. Popne li se na prvi kat, već vidi više. S desetog kata vidi još dalje. S pedesetog ili stotog kata vidi vrlo daleko. Da bismo mi u Hrvatskoj promijenili stvari, ne može nas voditi elita koja gleda s prvog, drugog ili trećeg kata. Oni naprosto ne znaju što su svjetski trendovi i kamo Hrvatska treba ići. Moramo stvoriti tisuću ili, hajde, dvije tisuće specijalaca, koji će donijeti nova znanja, poglede, novu radnu etiku, nove standarde, koji će onda promijeniti ovu zemlju.

Bio sam u Kini. Razmatrao sam otvaranje klinike u Kini ili konzultiranje njihovih bolnica. Kinine devizne rezerve su tisuću devetsto sedamdeset i neke bile dvije milijarde dolara, da bi danas bile veće od dvije tisuće milijardi dolara. U Kini djeca nisu mogla sanjati čokoladu, a kamoli fakultet, da bi sad četristo milijuna ljudi uživalo u srednjoj klasi. Što je kineskoj djeci stvorilo šansu da studiraju? Neka vrsta prosvijećenog apsolutizma, koji je uokviren u nešto što se zove snažna partija. Ne zagovaram taj sustav, ali netko je u toj partiji odredio strateške ciljeve za pedeset godina unaprijed i odlučio da će Kina biti druga ili najveća sila svijeta. I počeo je ulagati u svoje ljude. Pogledajte samo koliko Kineza studira na najboljim sveučilištima. Pogledajmo koliko se Kineza vraća i donosi kući znanje, tehnologiju, kontakte. Kći kineskog predsjednika je na Harvardu studirala pod lažnim imenom, naravno zbog sigurnosti. Znam to jer je studirala sa sinom mog prijatelja. Stekla je najbolje znanje i najbolje poslovne kontakte, koje je stavila u funkciju napretka Kine.
U Kini sam vidio… Prva stvar je filozofija života. Imamo vrlo nisu radnu etiku. Nemamo razvijen osjećaj za služenje. U nas služenje znači da si sluga ili rob. U Hrvatskoj su se izgubile sve vrijednosti služenja višim ciljevima. Da nešto radiš iz časti, za budućnost. Vrjednosni sustav danas je u Hrvatskoj moralna samoposluga. Ljudi su spremni uzeti prava, ali ne odgovornost i obaveze. U Hrvatskoj većina ljudi ne radi osam sati. U Kini, za više ciljeve, rade deset, pa i dvanaest sati. Osam sati rade za danas, do desetog ili dvanaestog sata rade za budućnost, za svoju djecu. U Kini sam se uvjerio da se više moramo baviti prirodnim znanostima, istraživanjima, matematikom, fizikom, kemijom, biologijom. Ne da bismo se utrkivali s najboljim američkim ili kineskim institutima. Najjednostavnije rečeno, u svakoj zemlji ima dva do pet posto pametnih ljudi. Dva do pet posto na četiri milijuna ne može se mjeriti s dva do pet posto na milijardu i četristo milijuna. Ali, to je put da svijetu postanemo mali partneri. Ne možemo biti u kategoriji kapitala i vlasnika, ali možemo biti u kategoriji suvlasnika, partnera. Ključ je da u nekim aspektima budemo partneri. Nije isto je li strani kapital vlasnik sto posto nekog dijela Hrvatske, ili je omjer devedeset prema deset ili sedamdeset prema trideset. Bolje je imati četvrtinu dobrog biznisa, nego sto posto lošeg. Tako ja vidim Hrvatsku i sebe.

Deset milijuna eura za državu nije nikakav novac. Dvije oklopne limuzine manje, nepotrebno farbanje tunela manje, i brzo se nakupi deset milijuna eura. A dobijemo li za deset godina ljude naoružane novim znanjima, etikom i poslovnim kontaktima…
Može se reći da bismo se mi, vlasnici najboljih hrvatskih kompanija, trebali okupiti, iskeširati koliko možemo, poslati na najbolje svjetske fakultete koliko studenata možemo, i da to onda bude naše životno djelo. Dio nas to već radi. Zato nam dobro ide. Mi smo državni socijalizam zamijenili državnim kapitalizmom. Volio bih kad bi država osvijestila potrebu i stvorila dugoročnu stratešku prednost za Hrvatsku. Ne bude li to država radila, pojedinci koji žele razvijati svoje poslove školovat će svoje ljude sami. Država će od toga imati posredne koristi. Bude li ih školovala država, korist će biti neposredna. Ja strateški razmišljam na razini potreba Svjetlosti, moje firme. I mogu nešto napraviti. Ali ne mogu shvatiti da se novac troši na najbezveznije stavke, a da u ovoj zemlji ne postoji nitko tko bi strateški razmišljao na razini potreba cijelog naroda. Suština je da mi svijetu možemo biti mali partneri. To je dostižno. Bolje je biti partner, nego obezvrijeđeni radnik.

(Fotografija ljubaznošću Ivana Lovrića)

Želite li još članaka poput ovoga u svoj inbox? Pretplatite se na newsletter 🙂