Kako život, predstava od koje sam se branio

Emocije s pozornice bile su tako snažne, da je cijelo tijelo burno reagiralo. Nisam baš požalio što gledam iz prvog reda, ali sam već na samom početku predstave poželio da sam u četvrtom ili petom.
Do pred koju godinu nisam bio svjestan da se prekriženom nogom ili prekriženim rukama zapravo branimo od neugodnih energija, tuđih napada na naš prostor, emocija s kojima se ne možemo ili ne želimo nositi. Psihoterapeutica mi je predložila, izazvala me, dala zadaću da probam oba stopala držati na tlu koliko mogu. Da vidim koliko ću izdržati. Ako je nekoliko minuta, u redu. Ako je sat, opet u redu. I da nastojim ne sjediti prekriženih ruku. Ni na jednu jedinu sekundu nisam prekrižio nogu preko noge, ni jedan jedini put prekrižio ruke – nekoliko tjedana. Na trenutke je bilo fizički neugodno, pa i bolno. Ali, kad mi je tako dobro krenulo, otišao sam korak dalje, pa sam nekoliko predstava odgledao iz prvog reda. Skužio sam da je publika ispred mene štit, da filtrira emociju, odlučio sam emocije iskusiti bez živog zida između glumaca s pozornice i mene, bez filtera, a uzemljen, sve vrijeme s oba stopala na podu. Svega je tu bilo. Najintenzivnije je bilo na plesnoj predstavi. Gledajući Spone, izraz očišćen od riječi, suhu energiju, skoro sam pokleknuo i prekrižio noge, ili makar ruke, da se obranim. Ali izdržao sam. Gledajući Kako život – nisam. Emocije su na mahove bile jedva izdržive.

Koliko, i kakvih portreta! Nisam se mogao nagledati lica glumica i glumaca. A nije samo jedna točka fokusa, nego bih najradije svake sekunde gledao sve njih na sceni. Poželio sam fotografirati četiri izvedbe, ili da četiri fotografa snimaju jednu, i onda objaviti bogatstvo. Djelić bogatstva lica na kojima su stranice i stranice teksta možete vidjeti ovdje. Četvero ih je na sceni, međusobno su udaljeni desetak metara, svi istodobno na licima zamrznu različite desetine godina likova koje igraju, naravno, i velike raspone godina svakoga u publici, a ti odluči koga ćeš od njih gledati. (S Biserkom Ipšom sam dogovorio snimanje. Da prođemo scenu po scenu, emociju po emociju njene uloge, da snimim portrete i objavim kolaž šesnaest portreta; samo lica. Nažalost, ili su zbog dugih pauza prije izvedbi prolazili tekst, ili su gostovali, ili sam slomio ruku, pa nisam mogao snimati. Ljubaznošću Kazališta Moruzgva objavljujem fotografije kolegice Ines Stipetić.)

Bowie u Absolute Beginners točno zna što pjeva, bend točno zna što svira. Biserka Ipša, Siniša Popović, Vinko Kraljević i Ana Begić (Ecija Ojdanić) točno znaju što rade, a sjajni su kao Bowie i bend. Ljudi od voska su Mate Matišić, sve je u funkciji njegova teksta, njegova genija ili njegove osobine po izboru publike. Ovdje su predstava glumci. Režije zapravo nema. I bolje da je nema. Ne znam je li se Ivan Leo Lemo glumcima sklonio s puta s predumišljajem ili su oni svjesno ili nesvjesno preuzeli komad. Scenografija nevažna, kostimi također, postoje samo izvrsni Ipša, Popović, Kraljević i Begić (Ojdanić). Ljubavni trokut, bolje rečeno dvokut u staračkom domu, zbog kemije među glumcima jednako bi dobro funkcionirao i u tvornici, bolnici, parku ili na stadionu. Oni, i čiste, pure, postojane emocije koje ti u tijelu pronađu prošlost koju si možda htio zaboraviti, ili se njome još neko vrijeme ne bi želio baviti, a usput ti nagovijeste i opcije u budućnosti. Puste ti da si sam prorekneš budućnost, da je izabereš. Definitivno, što je čovjek stariji, ne nužno što mu je više godina, nego što je više proživio, više osvijestio, to će više cijeniti i tekst Nine Mitrović i role glumaca, više će proživjeti, možda kraj i naklon čekati željnije od mlađarije u publici.

Što ti je srce otvorenije, veća je šansa da će ti Ipša, Popović, Kraljević i Begić (Ojdanić) otkriti što ni sam o sebi ne znaš. Ili, hajde, da preformuliram, što si o sebi zaboravio.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *